“Pored podjele maski, radili smo i podjelu vizira, zaštitnih odijela, madraca, a naš sektor u Austriji partnerski je uključen u akciju pomoći pod nazivom ‘Srce za Krajinu’, putem koje se sprema pošiljka medicinskih aparata i zaštitnih sredstava prvenstveno za područje Krajine”

Razgovarala: Amina ŠEĆEROVIĆ-KAŞLI

Fotografija: Velija HASANBEGOVIĆ

Da su naši građani itekako humani, te da, kada vjeruju, daju sve od sebe da pomognu drugima, pokazuje i rad “Pomozi.ba”, jedne od vodećih humanitarnih organizacija u Bosni i Hercegovini. Proteklih je dana “Pomozi.ba” podjelom pet stotina hiljada maski obradovala mnoge domove zdravlja, ambulante, bolnice, ali i građane. O svim trenutnim aktivnostima, radu na terenu tokom borbe protiv virusa korona, potrebama i ostalim temama za Stav govori osnivač i pokretač ove organizacije Elvir Karalić.

STAV: Nakon pojave virusa korona bili ste prvi koji su se u javnosti pojavili s velikom količinom maski za donaciju. S obzirom na to da je već tada širom svijeta vladao virus, pretpostavljamo da nije bilo lahko nabaviti 500 hiljada maski. Kako se odvijala nabavka i kako je došlo do te donacije?

KARALIĆ: Ovo je pitanje koje nam je u posljednje vrijeme postavljeno mnogo puta, a kao što ste i sami naveli, maske je bilo nemoguće nabaviti. Međutim, mi ih i nismo nabavili u ovom trenutku već smo ih imali na stanju, čuvali ih za “ne daj Bože”. Pokazalo se baš kao prava stvar to što smo imali uskladištenu veću količinu ove vrste maski.

STAV: Gdje su sve podijeljene maske i kakva je situacija na terenu bila?

KARALIĆ: Maske su otišle, slobodno možemo reći, na stotine adresa širom Bosne i Hercegovine. Najprije smo ih dijelili građanima, ali smo vrlo brzo dobili savjete od ljudi iz struke da su maske najpotrebnije medicinskim radnicima, te smo postupili temeljem toga. Od ukupnog broja podijeljenih maski, približno 80 posto otišlo je za domove zdravlja i bolnice, a preostali dio ljudima koji su također bili na udaru – ženama u supermarketima, policajcima, vatrogascima, komunalnim radnicima itd. Nažalost, u ovakvim situacijama neminovno je da se moraju desiti i neki propusti, slobodno mogu reći nenamjerni, promaklo nam je odgovoriti na neke zahtjeve pa su pojedinci zasigurno ostali razočarani. Dnevno smo dobijali na stotine poziva i isto toliko mailova, znali smo raditi i po 16 sati dnevno da bismo pripremili maske i zatim ih distribuirali, a u tako stresnim uvjetima mora doći i do manjih propusta.

STAV: U ovom periodu posebnu pažnju posvetili ste obrocima koje dijelite za stare, oboljele i iznemogle. Koji je trenutno broj obroka koje dijelite, kako i gdje sve obroci stižu?

KARALIĆ: Trenutno dijelimo približno hiljadu obroka dnevno na kućne adrese, i to iz kuhinja u Sarajevu, Travniku, Tuzli i Bihaću, gdje partnerski radimo s Udruženjem “Horizont”.

STAV: S obzirom na zabranu kretanja starijima od 65 godina, je li se povećala potražnja za obrocima i za pomoći?

KARALIĆ: Broj apela znatno je porastao posljednjih dana, a posebno od starijih osoba, i to upravo zbog nemogućnosti kretanja. Odjednom se došlo u situaciju da su svi podjednako ugroženi zbog virusa, a posebno, naravno, stariji građani. Primijetili smo da vladaju ogromni strah i panika. Treba uz to napomenuti da nam se ne obraćaju samo starije osobe već ogroman broj apela za pomoć dolazi i od mlađe populacije, odnosno od onih koji se boje da će ostati bez posla i da neće moći prehraniti svoju porodicu.

STAV: Rad vaše organizacije baziran je na donacijama. Da li su u ovom periodu donacije koje dobijate dovoljne i šta je ono što vam je najviše potrebno?

KARALIĆ: Naši građani ponovo su se pokazali kao ljudi s puno empatije i solidarnosti onda kada je to najpotrebnije. Iako je ovo specifična situacija – za razliku od, recimo, poplava, kada su bile ugrožene pojedine regije, ovdje sada imamo pandemiju od koje je u opasnosti cijela planeta – naši ljudi spremni su donirati i pomoći onima za koje smatraju da su u većoj nevolji od njih samih. Pomoć u hrani uvijek je potrebna, a sada, u situaciji u kojoj se nalazimo, i sredstva za dezinfekciju od velikog su značaja.

STAV: Vaši volonteri stalno su na terenu iako je zbog virusa to danas opasno. Kako se odvija njihov rad? Osjećaju li pritisak ili rade s još više želje?

KARALIĆ: Ovo je izuzetno stresan period za sve nas, a kada pričamo u organizacionom smislu, bilo je potrebno uvesti mnoge promjene, ne zato da naš rad ne bi stao, već kako bi se dodatno povećao. Morali smo napraviti više manjih timova kako ne bismo došli u situaciju da se neko zarazi i time ugrozi sve ljude i sve procese. Zato smo došli u potrebu za većim brojem vozila, a samo u nekoliko dana dobili smo ih deset, što teretnih, što putničkih, i to od raznih autokuća, lizing‑kuća, “rent-a-car” kompanija. Time je još jednom dokazano koliko su naši ljudi spremni drugima pomoći u nevolji.

STAV: Kakva je vaša saradnja s institucijama i drugim udruženjima?

KARALIĆ: Fokus na saradnju prvenstveno stavljamo na manja, lokalna udruženja, pomažemo njima da budu što bolja u svom radu, jer i mi smo, ne tako davno, krenuli od nule i znamo kroz koje probleme te lokalne organizacije prolaze – od nedostatka skladišta, vozila, operativnih troškova itd., itd. Nije nam cilj da “Pomozi.ba” ima ured u svakom gradu i da direktno pomaže, već da to činimo indirektno kroz različite organizacije i udruženje. Stava smo da niko ne može znati realno stanje na terenu bolje od članova nekog lokalnog udruženja, jer, naposljetku, to su ipak njihovi gradovi, njihove mahale. Također, imamo dobru saradnju s raznim međunarodnim organizacijama.

STAV: Koje su poteškoće na koje nailazite u vašem humanitarnom radu?

KARALIĆ: Veliki problem predstavljaju nam pokušaji raznih malverzacija i zloupotreba humanitarne pomoći. Mnogo je onih koji zloupotrebljavaju dobru volju građana i njihovu spremnost da pomognu. Kada se desi da dobijate stotine zahtjeva iz cijele Bosne i Hercegovine, dosta vremena i energije oduzima utvrđivanje ko je od onih koji traže pomoć u istinskoj potrebi.

STAV: Zbog trenutne situacije, najviše se govori o virusu, a šta se događa s migrantima?

KARALIĆ: Migranti se u ovom trenutku nalaze prvenstveno u kampovima. Mi smo aktivni u kampovima Blažuj i Ušivak. Tu dnevno serviramo približno sedam hiljada obroka, dok u motelu u Tuzli, koji smo zakupili početkom godine, imamo približno četrdeset migranata koji ne napuštaju krug motela uslijed situacije s virusom korona.

STAV: Osim podjele maski i obroka, koje su vaše sadašnje aktivnosti, planirate li još nešto činiti u borbi protiv virusa korona?

KARALIĆ: Osim podjele maski, radili smo i podjelu vizira, zaštitnih odijela, madraca, a naš sektor u Austriji partnerski je uključen u akciju pomoći pod nazivom “Srce za Krajinu”, putem koje se sprema pošiljka medicinskih aparata i zaštitnih sredstava prvenstveno za područje Krajine.

STAV: Kako se osjećate kada vidite da se vaš rad, vaše donacije iskorištavaju, kao što je to bio slučaj s prodajom vaših besplatnih maski?

KARALIĆ: Nažalost, zloupotreba je bilo i uvijek će ih biti. To nam teško pada, međutim, ne dopuštamo da utječe na naš rad.

STAV: Do sada ste kao organizacija učestvovali u mnoštvu humanitarnih aktivnosti, kao što je liječenje, izgradnja ili renoviranje kuća, pomoć u prehrambenim paketima i slično. Znate li u koliko ste akcija liječenja učestvovali?

KARALIĆ: Tačan broj ne znam, ali ako uzmemo u obzir apele koje smo radili od početka do kraja, gdje je samo za jedno liječenje znalo biti potrebno i po nekoliko stotina hiljada maraka, plus apele koje smo pomogli iz naših nenamjenskih sredstava, možemo pričati o stotinama različitih akcija liječenja u kojima smo bili involvirani na jedan ili drugi način.

STAV: U pozadini “Pomozi.ba” velika je ekipa volontera, dobrih ljudi bez kojih zasigurno ne biste mogli ništa uraditi, ali tu je i zaštitno lice ove organizacije, osnivač i pokretač svega Elvir Karalić, kojeg čak i rijetko vidimo u objavama “Pomozi.ba”. Nedavno ste izabrani kao jedan od “heroja mog grada”, a dobijali ste i druge nagrade. Šta za Vas znači “Pomozi.ba”? Koliko uopće vremena možete odvojiti porodici?

KARALIĆ: Ljudi prepoznaju naš rad i često nas predlažu za različite nagrade. Mnoge smo i dobili – većinu na ime organizacije, a neke na moje lično ime, s tim da ja uistinu ne želim da se bilo gdje potencira moje ime, jer fokus mora biti na “Pomozi.ba”. Zbog ekspanzije organizacije u relativno kratkom periodu, privatni život teško je uopće imati, konstantno se nešto dešava. Osim velikog broja redovnih aktivnosti, tu su uvijek neke poplave, zemljotresi, migrantske ili druge krize, kao što je sada ovo situacija s virusom korona. Radno vrijeme kod mene ne postoji, samo je pitanje jesam li dnevno aktivan 12 ili 14 sati. Ovo nije posao, ovo je životni poziv, a sve što radim činim u ime Boga i ne želim, niti ima potrebe, da neko izražava zahvalnost meni, ali, s druge strane, lijepo je kada se rad i zalaganje prepoznaju i kada to ljudi cijene.

STAV: Uživate veliko povjerenje građana, kako u domovini, tako među našim ljudima u dijaspori. Šta je glavni razlog pa vam građani toliko vjeruju, kako održavate to povjerenje?

KARALIĆ: U Bosni i Hercegovini izuzetno je teško baviti se humanitarnim radom, jer, po defaultu, odmah si lopov i trebaš se konstantno dokazivati. Među našim ljudima još od rata vlada veliko nepovjerenje prema svim organizacijama, tako da je jedan od većih uspjeha “Pomozi.ba” upravo to što je izgrađeno povjerenje. Naravno, ne mogu nas svi ni voljeti, ima i onih koji tvrde da smo najgori, ali opet treba biti svjestan da niti mi, niti bilo koja druga organizacija ne može pomoći svima niti udovoljiti svakom zahtjevu. Čim se neki zahtjev odbije, automatski ta organizacija postaje najomraženija toj osobi ili porodici – ovo sada govorim generalno, na osnovu informacija kojima raspolažem kada su u pitanju i druga udruženja.

STAV: Koja bi bila Vaša poruka humanim građanima?  

KARALIĆ: Poruka bi bila da ne odustaju, bez obzira na sve poteškoće i razočarenja na koja naiđu. Dešavat će se da pomognu nekome kome i nije toliko bila potrebna pomoć, ali je ipak mnogo više onih kojima je pomoć istinski potrebna. Na kraju krajeva, ideja o “Pomozi.ba” organizaciji rodila se zbog velikog broja humanih ljudi koji su spremni pomoći, a rezultate, evo, svi vidimo.