Časopis Putokaz izlazio je samo tri godine, od 1937. do 1939. U ovom relativno kratkom periodu publicirana je brojna književna građa te su objavljene oštre polemike i analize stanja Bošnjaka u vremenu između dvaju svjetskih ratova. Časopis je bio lijeve orijentacije, a njegov urednik Hasan Kikić. Osim Kikića, u Putokazu su pisali Zija Dizdarević, Skender Kulenović, Hamid Dizdar, Salih Alić, Safet Krupić, Rasim Filipović i drugi. U ovom broju donosimo iznimno važan tekst Bakira Badnjevića Islam i demokracija, koji je objavljen u 5. broju 1938. godine. U osvit Drugog svjetskog rata Badnjević postavlja pitanje političke orijentacije Bošnjaka i izbora između dviju opcija: fašizma i demokratije. Autor podsjeća na demokratičnost islama, njegovu historiju i viziju, poručujući da muslimani, žele li poštivati islamske principe, moraju odabrati demokratiju. Badnjević kroz cio tekst provlači kur’anske ajete, hadise i izreke Muhammeda, a. s., kako bi potkrijepio vlastita stajališta. Međutim, ovo pozivanje na tradiciju ima i funkciju komunikacije s čitaocima – mahom muslimanima koji drže do islamskog nauka – te ukazivanje na vlastita tradicijska, duhovna i kulturološka uporišta. Pitamo se: ko bi od današnje lijeve inteligencije u Bosni bio spreman potpisati tekst u kojem se toliko poziva na vjersko naslijeđe? Badnjevićev tekst donosimo bez uredničkih i lektorskih intervencija

Priredio: Hamza RIDŽAL

Piše: Bakir BADNJEVIĆ

Muhamed a. s.:

“Nema sreće za onaj narod među kojim se istina ne smije slobodno govoriti.”

Danas, kad se ubrzanim tempom vrši politička preorijentacija današnjeg društva u pravcu demokratskih režima s jedne strane i autoritativnih sistema vladavine s druge strane, potrebno je da i mi muslimani zauzmemo stav prema tim aktuelnim problemima i društvenim gibanjima. U ovom članku ćemo govoriti o Islamu i demokraciji ili bolje reći o demokraciji u Islamu. Pod utjecajem filozofskih škola 17. i 18. vijeka poslije tzv. “beskrvne revolucije” u Engleskoj i poslije revolucije u Francuskoj proklamovan je kao postulat uređenja ljudskog društva demokratski princip: jednakost, bratstvo i sloboda (Egalité, Fraternité, Liberté). To se je desilo u kulturnoj Evropi prije 150 godina, a sad da vidimo kako se Islam, koji se pojavio prije 1.350 godina, odnosi prema tim nasadama ljudskog duha. Da budemo objektivniji, navešćemo citate iz Kur’ana (Islamske božije knjige) i hadisa (predaje) kao glavnih izvora Islama, kao i citate boljih poznavaoca Islama. Islam je zakonski utvrdio punu ravnopravnost svih pravovjernih bez razlike staleža, narodnosti i boje kože. Kur’an kaže:

“Neka ne omalovažuje čovjek čovjeka, možda je ovaj bolji, neka ne omalovažuje žena ženu, možda je ova bolja.”

“Najodličniji između vas kod Boga je onaj koji je najpošteniji i najbogobojazniji.”

“Čovjek je samo ono što zaradi, a njegova će se zarada zaista u budućnosti vidjeti.”

“Zaista kod Boga je najplemenitiji koji je najbolji.”

Muhamed veli: “Svi ste jednaki, svi ste od jednog oca i majke. Arap nema prednosti nad nearapom niti bijelac nad crncem. Prednost je samo po bogobojaznosti, ličnoj vrijednosti i krijeposti.”

“Bolje je negdje postaviti mir i slogu, nego godinu dana klanjati i postiti.”

“Bolje je jedan dan dijeliti pravdu, nego se Bogu moliti 60 godina.”

“Tko učini nešto (dobro) za svoga brata, taj kao da je Bogu služio cijeloga života.”

Ima li uzvišenijih principa o ličnoj slobodi čovjeka, o jednakosti, pravdi i bratstvu. Islam na najjednostavniji i najrealniji način rješava pitanje ropstva. Naime muslimanima se preporučuje i nalaže da oslobađaju robove (čine ih slobodnjacima) u raznim prilikama života. Tako kad ne bi izvršili neku vjersku obavezu na pr. post, moraju osloboditi roba. Tako u Kur’anu (2:177) se muslimanima preporučuje i naređuje da svoj imetak žrtvuju i dijele ratnim zarobljenicima da se oni riješe ropstva. Može li se zamisliti čovječniji princip uopće: neprijatelja koji je u ratu zarobljen, ostaviti slobodna, pa onda žrtvovati imetak da se taj zarobljenik otkupi. I tako držeći se ovih principa brzo će nestati ropstva. “Ebu Bekir (I. halifa iza Muhameda) kad je primio Islam, skoro je sve imanje potrošio otkupljujući robove koji su primivši Islam, bili izloženi mukama njihovih gospodara.” (Thomas Arnold) A kad Muhamed kaže: “Vaši su robovi vaša braća”, i kad znamo da je jedan Arap u ljutnji prebacio jednom robu njegovo crno porijeklo i da je tad Muhamed rekao tom Arapu: “Pravo mjeri, pravo, jer nije bolji onaj kojega je rodila bijela majka od onoga kojega je rodila crna majka, jedino može biti bolji po svojim djelima” – i kad znamo da je halifa Omer (II. halifa iza Muhameda) na smrti rekao: “Da je živ Salim, negdašnji oslobođeni rob Ebu Huzejfov, ne bih ja davao vladarsku čast na biranje” – tad vidimo da de facto pojam ropstva u evropskom smislu u Islamu ne postoji.

Sad da vidimo šta misle evropski, i uopće objektivni kritičari i poznavaoci Islama o demokratskim načelima Islama. Dozy u svojoj “Histoire des Musulmans d Espagne” (Historija španskih muslimana) kaže: “Arapi su upravljali u novo osvojenim krajevima po vrlo razumnim načelima: Uzimali su narodu srazmjerno mnogo manje poreze nego dotadanji vlastodršci. Zemlju koja se dotle većinom dijelila na ogromne veleposjede koje su obrađivali zakupci-kmetovi ili nezadovoljni robovi oduzeli su dotadanjim vlasnicima i ravnomjerno je razdijelili domaćem seoskom življu. Zavojevači su ukinuli velike namete i svakojaka druga ograničenja što su dotle sputavala trgovinu, koja je zahvaljujući tome doživila znatan polet. U pogledu robova držali su se propisa Kurana da se svaki rob može osloboditi uz nepretjerano visoki otkup i ti oslobođeni robovi pretstavljali su novi priliv stvaralačkom elementu. Usljed svega toga nastalo je opće blagostanje te se u prvi mah na sve strane narod odlično osjećao pod islamskom vlašću.”

Što vrijedi za Španiju, vrijedilo je i za ostale od muslimana osvojene zemlje u prvim stoljećima Islama, kad se je strogo pridržavalo islamskih principa. Esad bey u svojoj knjizi “Alah je velik” veli: “Primitivna sirova demokracija Islama bila je u istočnim krajevima skrhala do vrhunca kapitalistički napredak jedne autokratske vlasti, a u zapadnim zemljama feudalizam, koji su bili zaveli plemena što su se u doba seobe naroda bila nametnula tim krajevima.” Engleski historičar Wels kaže: “Danas ćemo naći mnogo ljudi koji se čude kako se Islam za 60 godina toliko raširio, ali je pravi uzrok istinska demokracija koju Islam propovijeda. Narodi koji su stenjali pod vlašću okovnih vladara bez ikakove slobode, dočekali su islamske vojskovođe objeručke.” Mahatma Gandi, borac za prava bespravnih paria u Indiji, kaže o Islamu: “Neko je rekao, da se Evropejci u Južnoj Americi boje da ne uzme maha Islam, onaj Islam koji je civilizovao Španiju, onaj Islam što je svjetlost svoje buktinje pronio u Maroko i što je svijetu propovijedao Evanđelje bratstva. Evropejci se boje dolaska Islama, jer se plaše mogućnosti da bi domorodci (urođenici) kad bi primili Islam, mogli tražiti ravnopravnost s bjelcima. Nisam vidio da bi neki Zulu koji primi kršćanstvo, tim samim odmah postao ravnopravan s kršćanima. Ali istoga časa kad primi Islam taj isti Zulu, pije iz iste čaše i jede iz iste zdjele iz koje neki musliman. A toga se baš boje Evropejci.”

Mišljenje o demokratizmu u Islamu glasovitog orijentaliste Oxfordskog Univerziteta profesora Ostroroga: “Općenito pravilo u Islamu je da su svi ljudi međusobno jednaki, pa tako i nemuslimanskoj manjini u islamskoj državi pripadaju ista prava kao i muslimanima. Zato je u svim islamskim državama kršćanima i židovima Islam dao slobodu jezika i vjeroispovjedanja i to je historijska istina. U osmanlijskoj državi, dok se držalo islamskih propisa, kršćani i židovi imali su sve slobode koje su im omogućavale miran život i razvitak.” Evropski, bijeli, zavojevači u Americi i Africi drže crnce za mnogo niže od ostalih ljudi, za inferiornu rasu, kako se to vidi iz reportaža Alberta Londresa po crnačkoj francuskoj Africi o djelovanju bijele civilizacije među crnim ljudima, koji su služeći toj civilizaciji “izranjavani, omršavljeli, očajni negeri su umirali u gomilama”. Zato nije čudan slučaj da misionari koji troše godišnje oko 15,000.000 funti na svoj rad u Africi, nisu uspjeli da za 200 godina dobiju više od osam milijona kršćana, dok je Islam bez i jedne pare dobio u Africi 45 milijona svojih pristaša. Glavni razlog leži u tome što svaki čovjek, pa i sam neger (crnac), čim primi Islam, postaje brat svih muslimana i to stvarno, jer se odmah taj crnac može oženiti muslimankom, koja nije crnkinja, dok nema slučaja, da je Evropejka pošla za crnca. U demokraciju u širem smislu spada i princip tolerancije. O toleranciji Islama govori Kur’an:

“Reci, istina je od vašega Boga, tko hoće neka vjeruje, tko neće neka ne vjeruje.”

“Nemojte grditi i psovati one koji mjesto Alaha klanjaju se i drugim i obožavaju ih…”

“U vjeri nema sile, pravi se put jasno razlikuje od zablude.”

“Pozivaj (svijet) na put Tvoga Boga mudrošću, lijepom uputom (poukom) i raspravljaj s njima (o vjeri) kako je najljepše…”

“Tko muči jednoga zimmiju (kršćana ili židova u islamskoj državi) ja sam mu protivnik.”

Sir Thomas Arnold, profesor Londonskog Univerziteta, u svojoj “Historiji širenja Islama” piše o dragovoljnom prelazu ljudi u Islam i Islamskoj toleranciji slijedeće: “Ali se nije ništa čulo da su muslimani išta poduzimali da prinude nemuslimane na obraćanje, niti da su činili nasilja da otud iskorijene kršćanstvo. Da su halife dozvolile primjenu jednog od ova dva načina obraćanja kao što su Ferdinand i Izabela izbrisali Islam iz Španije, kao što je učinio Ljudevit XIV. s protestantizmom u Francuskoj smatrajući ga zločinom, kao što su prognani Jevreji iz Engleske potpunih 300 godina, tako su i oni lahko mogli iskorijeniti kršćanstvo iz svojega carstva.” Islam je vjera razbora i zdravog razuma, jer zagovara duševnu i znanstvenu slobodu. Kako su uzvišene riječi Muhamedove koje smo stavili kao motto našem članku. Dok su drugi dovikivali onima koji su ih slijedeli: “Otimajte se napasti čovječijeg razuma, on će navući srdžbu Božiju na vas” – dotle Muhamed prvi postavlja veliko načelo: “Vjera je razum, tko ovoga nema, nema ni vjere”. U Kur’anu stoji:

“Zar se mogu izjednačiti oni koji znaju sa onima koji ne znaju”, zatim: “Samo su učeni ljudi bogobojazni.”

Muhamed o vrijednosti znanja i nauke kaže:

“Mudrost je muslimanu izgubljeno blago, gdje god ga nade neka ga uzme.”

“Najbolja molitva je sticanje znanja.”

“Bolje je učiti jedan sat nego se Bogu moliti 60 godina.”

“Tražite nauku pa makar u Kini” (t. j. u neznabožačkoj zemlji)

“Tražiti znanje je dužnost svakog muslimana i muslimanke.” “Učiti je najuzvišenije vjersko djelo.”

Ovakovo isticanje vrijednosti znanja i nauke dalo je neobičan poticaj za viši duševni rad i polet za stvaranje veličanstvenih djela na svim poljima ljudske aktivnosti. Tako u knjižnici halife Memuna (813–833) u Bagdadu nalazilo se 400.000 rukopisa, a u Hakemovoj knjižnici u Kordovi 600.000 svezaka. Na sve strane prostranog arapskog carstva u prvim stoljećima Islama, kad se živilo po velikim principima Islama, nicale su univerze, biblioteke, bolnice i banje, studirala se je medecina, filozofija, logika, psihologija, matematika, mastronomija i prirodne znanosti. Arapski naučni sistemi u raznim disciplinama vladali su dugo vremena na zapadnim sveučilištima. U 11. i 12. vijeku, kad je Evropa bila u poznatom srednjevjekovnom mraku, gdje su sve naučne istine svršavale spaljivane na lomači, u islamskoj Španiji je bilo 70 velikih knjižnica i 17 cvijetajućih visokih škola. Tu su i kršćani iz inostranstva studirali, tako učeni Gerbert kasnije papa Silvestar II. (998).

Islam prožet najsavršenijom demokracijom i nadahnut ovako uzvišenim principima pravde, bratstva i jednakosti među ljudima, izvršio je ogromnu socijalnu revoluciju u historiji čovječanstva. Kao dokaz za to sjetimo se samo preporoda, kako socijalnog, tako uopće duševnog, kulturnog i političkog, koji je Islam proizveo kod Arapa. Prije Islama su idolopoklonska arapska plemena živjela u neprekidnom antagonizmu, bila su ogrezla u barbarstvu, pljačkanju, osveti i bratoubijanju, politički razjedinjena i nacionalno nesvjesna. Dosta je da kažemo, da su svoju žensku djecu živu zakopavali, toliko su bili divlji. A poslije primanja Islama su takoreći preko noći postali uljudjeni i digli se do najviših duševnih vrlina da mogu služiti kao uzor čovječije plemenitosti. Takav socijalni preporod više historija ne pozna. To veliko djelo izveo je Islam svojim vječnim i uzvišenim principima.

Springer u svom djelu “Das Leben und die Lehre des Muhamed” kaže: “Motiv koji je rukovodio arapska plemena da na ovaj način stupe u vjeru Peigamberovu nije taj što je Muhamed došao u položaj vođe jedne čisto vojne sile nego što je on postao objavitelj teorije novog socijalnog života koja je potisnula i onemogućila sve ostale (teorije).” Sir Thomas Arnold u navedenoj “Historiji širenja Islama” kaže: “I stvarno su temeljni principi Muhamedova naučavanja bili protest protiv onih stvari koje su do onda Arapi držali vrijednima. Jer je Islam bio što treba imati u vidu jedan potpuno tuđ novi pokret u idolopoklonskoj Arabiji, gdje su bili faktori novog i starog socijalnog poretka potpuno oprečni jedni drugima i jer zavođenje Islama u društveni poredak Arapa nije značilo samo iščupati i odbaciti nekoliko nehumanih divljačkih djela nego je značilo prevrat njihovog odavno ustaljenog nazora o životu.”

Zahvaljujući ovom preporodu Islam se 91 godinu po smrti Muhamedovoj proširio od Kine do južne granice Francuske odnosno činio je veliku i moćnu državu, kakovu Rimljani nisu osnovali ni za 800 godina. Iz svega ovoga vidimo da se za muslimana uopće ne postavlja kao problem pitanje političke orijentacije u današnjem društvu: demokracija ili fašizam. Islam je prije 13 i po vjekova zaveo najsavršeniju formu demokracije, a demokracija najbolje zadovoljava vječitu težnju čovječijeg duha za progresom i usavršavanjem.