Glavni betonski most na Uni i sam grad zasipale su stotine granata i hiljade puščanih zrna. Prelazak preko mosta na suprotnu obalu nije bio moguć. Iako je otpor agresoru bio slabo organiziran, ipak je omogućeno da se evakuira stanovništvo. Pod okriljem noći, 21. aprila 1992, između dvaju napada, najveći broj civila prešao je preko mosta i napustio grad. Nekolicina njih odlučila je ostati u gradu i slijediti davno dokazanu glupost: Nisam kriv i neću da bježim! Ubrzo su se pokajali zbog takve odluke jer su na svojoj koži osjetili nezamislive torture i progon od svojih dojučerašnjih komšija i “prijatelja”. Bosanska Krupa, djelić dženeta na ovom svijetu, za kratko vrijeme preobrazila se u pravi pakao

Piše: Jasmin GROŠIĆ

Nemila iskustva s doktorom srpske nacionalnosti u bihaćkoj bolnici, kojeg spominje naš sagovornik i svjedok agresije na Bosansku Krupu Emir Sedić, lično je ispričao i ranjenik Osman Abdić iz Bužima. Prema njegovom kazivanju, ovaj doktor teško je ranjenog Osmana Abdića rasporio, u utrobu ubacio makaze, gaze i zavoje, a potom sve to zašio. Nakon “operacije”, ovaj doktor i još nekoliko ljekara Srba zaposlenih u bolnici u Bihaću pokrali su zalihe krvi, a potom pobjegli za Bosanski Petrovac. Nakon nekoliko dana, kada su doktori vidjeli da operirani ranjenik ima stalno visoku temperaturu, ponovo su operirali Osmana Abdića i tako osujetili plan ljekara Srbina da na monstruozan način usmrti ranjenog bosanskog branitelja. Kako saznajemo od Osmana Abdića, ovaj ljekar-monstrum zvao se Dragan Zec i nikad nije odgovarao za ovaj svoj nečovječni postupak.

EVAKUACIJA POD KIŠOM PROJEKTILA

Potresno svjedočenje o agresiji na Bosansku Krupu ispričao nam je i Krupljanin Almir Jaro Hasanagić, bivši starješina 511. slavne bosanskokrupske brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine, koji trenutno živi i radi u Calgaryju u dalekoj Kanadi: “Kako je svima poznato, pucnjava je počela 21. aprila 1992. godine u 17:50 sati. Dok smo bili na Humu, u jednoj sekundi na nas se obrušila kiša metaka. Koliko sam mogao da vidim, pucnjava je bila iz popove kuće, da mu Bog duši oprosti. Rat je počeo i dogodio se taj prvi, najveći strah i paraliza. Moj saborac Adnan Dupanović Dado, valjda spontano, počeo je da trči uzastranu na neko sigurnije mjesto, dok sam se ja bacio na leđa i rastanjio kao jufka po zemlji. Ležao sam i preko glave gledao Dadu kako trči dok ga je zasipala kiša metaka koji su se zabijali ispod njegovih nogu. Nevjerovatno je kako ga tad nije niti jedan metak okrznuo. Bio je to puškomitraljez. Ja sam tako ležeći u jednoj ruci držao pušku, a u drugoj rupovku i čekao da samo malo prestane s pucnjavom da mogu da trčim za Dadom na sigurnije mjesto. Čim je pucnjava malo jenjala, skočio sam i svom snagom trčao do zemunice u koju se većina prisutnih sklonila. Onda je počelo i prvo granatiranje”, svjedoči Almir Hasagić.

Prve su granate, kaže, prebacile Hum. Onda podbacile, da bi potom pale na svega tridesetak metara od Hasagića i saboraca. Taj dan niko od njih nije nastradao. “Te granate koje su podbacile pogodile su drugi cilj, jedna osoba je poginula, druga teže ranjena. Bila je to kuća naših komšija Sladakovića. Bili su jedina čistokrvna srpska familija na Humu. Otac Miloš Sladaković je poginuo, a sin Jovo je teže ranjen. Jovu su iz kuće iznijele komšije muslimani, odnijeli ga u bolnicu, odakle je kasnije prebačen u Bihać. Jovo je otac poznatog srpskog borca Zorana Zoke Sladakovića, koji je odlikovan najvišim ratnim priznanjem tzv. VRS u jedinici 11. lake krupske srpske brigade. Znači, prvim ispaljenim granatama oni su ubili svoje. U kasnijim noćnim satima smo svi otišli s Huma i ujutro se ponovo vratili”, ističe Hasagić.

Sutrašnji je dan, dodaje Hasagić, protekao uz stalno granatiranje, a zatim je, u poslijepodnevnim satima, niz Lipik sišlo oklopno vozilo s desetinom ljudi u pancirkama i napravilo totalnu pometnju. “Kretali su se niz Mahalu prema zgradi suda. Indir Bužimkić Inko je ranjen iz tog vozila. Bio je zaklonjen iza zgrade suda. Inku sam sreo kod ‘Gradske kafane’, gdje mi je rekao od čega je i kako ranjen i ko mu je pomogao. Previo ga je medicinar Hari Mesić. Više ljudi je trčalo niz Varoš i preko Stare Žitarnice. Neko iz te mase je rekao da idu tenkovi i vojska u pancirkama. To je bio dovoljan razlog da se unese velika panika i tako je cijela masa ljudi krenula putem Ada i Ajeka. Znajući da su u Zanatskom centru bili pripadnici Teritorijalne odbrane iz Kladuše, uputio sam se do njih. I dok su oni sjedili, jeli i pili, rekao sam im: ‘Ljudi, pa vi tu sjedite i jedete, a došli ste da se borite s nama, a četnici evo idu s tenkovima i oklopnim vozilima.’ Rekao sam im ono što su meni drugi rekli. U trenutku je nastao stampedo i pitali su: ‘Šta sad?’ Na to sam im rekao da se vojska povlači put Ada, da tamo imaju lađe kojim se prebacuju na drugu stranu obale.

Nekoliko momaka iz Bužima krenuli su sa mnom do Drvenog mosta, ali most je neprestano bio pod vatrom, tako da nije bilo šanse da se može sigurno preći. Stajao sam ispred mog butika. Oči su mi bile pune suza. Kao da sam na tren zaspao i vratio se u sretne čaršijske dane. Iz te polusvijesti me probudio glas momka iz Bužima koji me upitao šta mi je, zašto tako buljim. Pogledao sam ga i rekao: ‘To je moja radnja!’ Momak je odgovorio: ‘Jebiga, gotovo je sad!’ Ispred je bio parkiran kamion koji je provalio i na žice upalio rahmetli Irfo Šlauf i u koji su ukrcani civili iz obližnjih zgrada. Posljednji koji je uskočio u kamion bio je rahmetli Smajo Zuhrab, koji je bos dotrčao od kuće vidno uplašen i rekao kako je sad prošlo oklopno vozilo i iza njega vojska, te da su otišli prema Uni ispod Starog grada. Amir Krupić Guli je sjeo za volan kamiona i uspio preći s ljudima na drugu stranu preko Drvenog mosta. Na sreću, niko tad nije nastradao. Ostalo nas je svega nekoliko tu na raskrsnici.

Od jednog kladuškog teritorijalca Reuf Jahić uzeo je ručni bacač, rekavši kako je u JNA za to osposobljen i napunio ga. Nas dvojica smo zalegli iza stepenica radnje ‘Foto Nijaz’ i čekali da se pojavi to oklopno vozilo. Nije se pojavilo. Povukli smo se do kuće Selmira Hasića i kafića ‘E4’, gdje je oštra krivina, i tu smo čekali da probamo zaustaviti to vozilo ako krene na nas. Kako su granate padale sve bliže po Pazardžiku, pregazili smo Unu na Zjakića brodu i lijevom obalom Ade uputili smo se prema Ajeku. Govorio sam ljudima da ne idu desno prema Krušnici jer sam vidio da se taj dio intenzivno granatira.

Na adi Ajek odigrale su se najstrašnije scene četničke agresije na Bosansku Krupu. Na tom mjestu ranjeno je i poginulo najviše ljudi. Svjedočio sam stravičnim prizorima. Kiša granata neprekidno je padala po nama. Dva metra iza mojih leđa, dok sam prevozio ljude lađom, od granate je poginuo Ibraga Hadžić. Blizu mene poginuo je i poštar iz Jezerskog. Vidio sam kako Krušnica nosi beživotno tijelo jednog poginulog branioca. Moj prijatelj Emir Sedić, koji je sjedio do mene u lađi, teško je ranjen, tako da smo svi mislili da je mrtav. I sam sam bio ranjen. Dobro se sjećam braće Tatarevića, Emira, koji je bio ranjen u nogu i ruku, i brata mu Neru, koji je podlegao teškim ranama. Moj rođak Rizo Hadžić također je bio teško ranjen i dozivao me da ga ne ostavim ranjenog. Još uvijek vidim sleđene poglede onih koji su ostajali iza mene dok sam pokušavao lađom prebaciti što više ljudi na drugu stranu. Svi su strahovali da će ostati na tom mjestu smrti ili pasti u ruke našim dželatima. Još čujem jeku granata koja se prelama ispod Točila i glasove i jauke ranjenih ljudi koji dozivaju i traže pomoć. I nakon toliko godina, njihovi glasovi odjekuju u mojim ušima”, prisjeća se Hasagić.

Ne zna, naglašava, tačan broj poginulih i ranjenih tog dana na adi Ajek, ali zna da to mjesto zaslužuje da bude obilježeno kako bi nas podsjećalo na najveći egzodus bosanskokrupskih Bošnjaka u našoj historiji. “Na ovom mjestu, svake godine, trebalo bi da se okupe mnogobrojni predstavnici Općine, boračkih organizacija, učenici i građani kako bismo evocirali uspomene na našu prošlost i iskazali zahvalnost svima onima koji su došli pomoći građanima Bosanske Krupe onda kad im je bilo najteže”, izjavio je za Stav svjedok događaja Almir Hasanagić.

PUSTOŠENJE I ZVJERSKA UBISTVA

Nakon zauzimanja Bosanske Krupe, srpske paravojne jedinice i brojni Srbi civili pristupili su temeljitoj i organiziranoj pljački i uništavanju grada. U podrgmečka sela odnesene su matične i zemljišne knjige te ostali vrijedni dokumenti iz Općine, katastra, suda i drugih ustanova. Bošnjačke kuće nemilosrdno su pljačkane i paljene, a opljačkana imovina odvožena u okolna srpska sela. Uništavani su i javni objekti. Među prvim zapaljenim i uništenim objektima bila je gradska džamija iz vremena Austro-Ugarske. Zapaljene su još i zgrade Općine, vojnog odsjeka, policije, Doma kulture, te je uništen knjižni fond Gradske biblioteke. Grad na obalama Une koji je kroz protekla četiri stoljeća ukrašavao ovaj dio planete sistematski je skrnavljen i uništavan. Bošnjačko stanovništvo koje je iz nekih razloga ostalo kod svojih kuća podvrgnuto je strahovitim progonima i ponižavanju. U tim danima svaki Srbin, vojnik ili civil mogao je da nekažnjeno pali, siluje, zarobi i ubija Bošnjake. Od 21. aprila pa do kraja tog mjeseca 1992. godine u Bosanskoj Krupi ubijeno je najmanje 28 bošnjačkih civila, dok ih je oko 46 ranjeno.

U prvim danima agresije, prilikom granatiranja grada, a potom i u racijama koje su provodili Srbi ubijeni su: Irfan Kadić, Husein Alidžanović Buko, Midhad Piralić, Smajo Ćehajić, Rasim Harambašić, Mujo Šarić, Selmir Šarić, Arif Badnjević, Hilmija Musić, Suljo Redžić, Dževad Velagić i još neki. Veći broj civila ubijen je kod svojih kuća. Tako je u kući svog brata Huseina ubijen teško bolesni Emin Kabiljagić, koji je bolovao od raka. Sedamdesetsedmogodišnju Feridu Mulalić ubili su s njenim sinom Rasimom i tijela ostavili na terasi. Ibru Mesića ubio je na kućnom pragu njegov prvi komšija Stevo Štrbac Lugar. Nisu pošteđeni ni oni koji su potražili spas bijegom prema naseljima pod srpskom kontrolom. Tako je u Jasenici presretnut Arif Ezić, koji je u autu pokušavao izbjeći u Sanski Most. Arifa, njegovu suprugu i sina Amira Srbi su izveli iz auta, a potom bezobzirno pobili.

Da bi osjećaj “pobjede nad mrskim Turcima” bio potpun, bosanskokrupski Srbi formirali su organe vlasti te promijenili naziv grada pa je Bosanska Krupa postala Krupa na Uni. Po zauzeću grada, srpske paravojne jedinice i civili krenuli su u lov na ljude. Hapsili su i zatvarali one koji su pokušali pobjeći na lijevu obalu Une. U Arapuši su iz vatrenog oružja ubili trudnicu Jasminku Čaušević. Formirani su zatvorenički kampovi za zarobljene civile u osnovnim školama u Bosanskoj Krupi, Jasenici, Arapuši, Bosanskoj Otoci, Gorinji i Suvaji. Tu su svakodnevno surovo mučeni i ubijani. Najzloglasniji je bio logor u OŠ “Petar Kočić” u Bosanskoj Krupi, u kojoj je zatvorenike iz općina Bosanska Krupa, Sanski Most i Bihać čuvala vojna policija koja ih je svirepo mučila i ubijala. Tako je 28. juna 1992. godine srpski oficir, kapetan prve klase Joja Plavanjac iz Jasenice došao u zatvor i ubio zatočenike Nezira Kaltaka, Ferida Kaltaka, Rasima Kaltaka, Emsuda Kaltaka, Enesa Kaltaka, Fadila Alijagića, Edina Alijagića, Mirsada Omića, Rasima Nasića, Ismeta Ćehajića i Tofika Sedića, čija su tijela u toku noći ostali logoraši pokopali na području Lipika u Bosanskoj Krupi. Jedanaest nevinih ljudi ubijeno je u samo jednoj noći od ruku jednog zločinca.

UBIJANJE LOGORAŠA

Logorašu Zijadu Selimoviću naredili su 20. juna 1992. godine u Bosanskoj Krupi pripadnici 11. krupske lake pješadijske brigade VRS-a da na brdu Hum stane za top čija je cijev bila okrenuta u pravcu položaja Armije RBiH. Tom su prilikom od ispaljenih hitaca sa suprotne strane poginuli zatočenici Zijad Selimović, Muradif Alić i Aldin Bajrambašić. Logoraša Mirsada Budimlića toliko su tukli da su mu se rane inficirale. U petak, 24. jula 1992. godine, Mirsada je ponovo pretukao stražar Zdravko Narančić s još jednim stražarom, tako da je uslijed zadobijenih povreda ubrzo preminuo. Suada Sefića natjerali su stražari u logoru da popije nepoznatu tečnost, od čega je umro. U izvještajima su naveli da je umro uslijed bolesti. Veći broj logoraša iz škole “Petar Kočić” prebačen je u logor Kamenica kod Drvara, gdje je nastavljeno s njihovim zlostavljanjem. U ovom logoru stražari su 21. augusta 1992. godine strahovito pretukli zatvorene Krupljane Nusreta Malkoča, Ferida Velagića, Fehima Kadića i Kemala Šepića, tako da su umrli od posljedica tog zvjerskog postupka. Bošnjaci iz Bosanske Krupe i okolnih sela koji su zatočeni u prvim danima agresije također su ubijani i mučeni u logorima na području općine Sanski Most. Većina njih završila je u jamama. Po okončanju rata su ekshumirani. Tako su ekshumirani Almaz, Husnija, Ibrahim i Redžo Alijagić, Hasan Sedić, Sulejman Ibrahimović, Džafer Osmanagić i Mahmut Čaušević.

Nakon okupacije Bosanske Krupe 22. aprila 1992. godine, srpske jedinice su 27. maja 1992. godine napale i na susjednu Bosansku Otoku. U pokušaju da zaustave agresora, herojski su pali branitelji Sakib Pašić, Hadir Sumbuljević, Nurija Čaušević, Jasmin Pašić, Razim Mujagić, Pašo Kahrić, Hilmija Islamović i Mustafa Čaušević. U napadu četnika stradali su i civili Hasan Mujkić, Ismet i Ferid Bratić, Kemal Alijanović, te bračni par Salih i Marija Vilić, koji su živi spaljeni u kući.

Nakon okupacije desne obale Bosanske Krupe i Otoke, nije bilo nijednog slobodnog Bošnjaka u okupiranom dijelu bosanskokrupske općine. Nestalo je života i radosti, ulice su opustjele, svjetla grada ugašena, ezani, unske vodenice i vozovi koji su svakodnevno prolazili utihnuli su. Vladali su tama, smrt i smrtna tišina. Takvo stanje potrajalo je sve do 17. septembra 1995. godine, kada su pripadnici 511. slavne bosanskokrupske brigade i 505. viteške bužimske brigade Armije RBiH oslobodile ovaj prelijepi grad. Odmah nakon oslobođenju grada i većeg dijela općine, prognani Krupljani vratili su se u svoj potpuno uništeni grad. Sve, ama baš sve bilo je uništeno. Bosanska Krupa, pored Sarajeva i Mostara, bila je najporušeniji grad u državi. Prizor uništene gradske džamije i katoličke kapele i potpuno očuvane pravoslavne crkve mnogima je tad “zapeo za oko”. Bosanska Krupa podsjećala je tada na Vukovar. Bošnjačka sela na desnoj obali Une također su u potpunosti uništena.

Obnova porušenih naselja traje i danas. Iako su prošli neviđenu golgotu u ratu, Bošnjaci Bosanske Krupe sačuvali su svoju čast i dostojanstvo. Iz rata su, za razliku od svojih komšija, izišli čistih ruku. Za razaranje Bosanske Krupe, ubistva i progon njenih građana, te druga zlodjela koja je nemoguće ovom prilikom sve pobrojati osuđena je tek nekolicina zločinaca. Mnogi od njih i danas žive i rade širom naše zemlje i regije. Neki navrate i borave u Bosanskoj Krupi, gradu koji su četiri godine rušili i ubijali. Svake godine veći broj bivših pripadnika 11. lake krupske brigade zločinačke VRS okuplja se u jednom od srpskih sela, gdje evociraju sjećanje na dane vojvodovanja, pljačke, ubijanja i silovanja. Pokrovitelj ovakvih okupljanja bivši je pripadnik VRS-a, danas ugledni privrednik iz okoline Bosanske Krupe koji godinama, zahvaljujući ponajviše glasovima Bošnjaka, u parlamentima Federacije i Kantona ili Općinskom vijeću predstavlja općinu i grad koji je četiri godine rušio.