U doba COVID-a u Italiji do jučer nije bilo moguće zakonski obaviti sahranu. Umrli su bivali isključivo spaljeni, pri čemu nije bio moguć ma kakav posmrtni obred, osim onog porodičnog, pod uvjetom da je preminuli umro kod kuće. Jedina propisana mogućnost bila je pratiti mrtvačka kola do krematorija, poslušno ostati u svojim kolima, i tako u mješavini mrtvačkih i privatnih vozila ostati u koloni, gledajući kroz okno čas nebo, čas zemlju, čekajući dostavu pepela

Tekst i fotografija: Mirza SOKOLIJA

SAHRANITI

U svom poznatom eseju Ornament i Delikt iz 1908. godine Adolf Loos (Brno, 1870 – Beč, 1933) kazao je: “Ako šećući kroz šumu naiđemo na humku, dugačku 6, a široku 3 stope, lopatom uobličenu u krnju piramidu, odmah se uozbiljimo i nešto nam kaže: ovdje je sahranjen čovjek. Ovo je arhitektura.”

Razmatrajući Loosov rad, arhitekt Antonio Monestiroli (Milano, 1940–2019) piše da je zadatak arhitekture predstaviti osjećaje koji vežu građane naspram ustanova, tako da ustanove bivaju prepoznate posredstvom arhitekture. U tom smislu, možemo kazati da je arhitektura izraz određene civilizacije, pri čemu je ona protivna individualizmu. Stup na kojem se razvila zapadnoevropska misao o arhitekturi jeste da je “svrha” ruka koja ju “oblikuje”. Ekstremizacija takvog razmišljanja, koje sagledava uzročno-posljedični odnos između “svrhe” i “oblika”, zatvara nam vrata za razumijevanje općih vrijednosti. Ako ostanemo pri svrsi, bez smjelosti, i ne okušamo prekoračiti viši prag, onda se rastajemo od historije.

U doba COVID-a u Italiji – zemlji u kojoj se drži do projekata – do jučer nije bilo moguće zakonski obaviti sahranu. Umrli su bivali isključivo spaljeni – po svrsi! – pri čemu nije bio moguć ma kakav posmrtni obred – oblik! – osim onog porodičnog, pod uvjetom da je preminuli umro kod kuće. (Kako će i da li će djeca otići na žalost sirotoj udovici?) Jedina propisana mogućnost bila je pratiti mrtvačka kola do krematorija, poslušno ostati u svojim kolima, i tako u mješavini mrtvačkih i privatnih vozila ostati u koloni, gledajući kroz okno čas nebo, čas zemlju, čekajući dostavu pepela – drive-in dženaza! A šta znače nebo i zemlja? (Moj šestogodišnji sin, kad je nedavno preminula nama draga osoba, nakon što se isplakao, kaže: “Ali ipak, Enrika, gore široko otvorenih ruku čekaju dedo Beppe i dedo Kemo.”). Šta se događa danas? I kako je moguće da u oblicima stotine hiljada godina kodiranih prostora – do jučer osmišljavanih olovkom, te podebljanih kineskim tušem, pa danas zaleđenih urbanističkim normama, i na kraju, kao i vazda, dotjeranih lopatom – više nismo u stanju prepoznati našu kulturu?

Vrijedi li truda saslušati što nam ovi mrtvi stražari odozgo žele saopćiti? Da li su oni projektirali grobove i groblja samo za mrtve? Ne, naravno da nisu, jer kad umiremo, mi uvijek umiremo nekom, pa zato kažemo “umrla mi (meni) majka”. I grobove pravimo kako bismo se sjećali svih naših mrtvih, kako bismo ih posjetili, mada naši mrtvi s nama kroče i kroz ulice i kroz snove? I da li smo mi koji danas hodimo u predugoj maškaradi doista živi? Kako imenovati ovu gozbu / post gdje je toliko malo časti, a svaka slast jeste slatko-gorka?

SPAVATI

Cristina Avonto, direktorica Italijanske federacije ustanova za osobe bez stalnog mjesta boravišta, u otvorenom pismu od 6. aprila 2020. godine, upućenom predsjedniku Italije Sergiju Mattarelliju i premjeru Giuseppeu Conteu, veli: “Govorimo o više od 55 hiljada građana, osoba bez stana za koje #ostanidoma nije mogućnost izbora, o osobama koje često nose zdravstvene i duševne poremećaje, krhke društvene veze, koje prate jezične prepreke i krhki životni uvjeti koji iziskuju složene i koordinirane pristupe po raznim teritorijalnim teatrima.” Pa nastavlja, operativno: “Agencije uključene u rukovodstvo već postojećih centara i službi su, što samoinicijativno, što po zahtjevima nadležnih organa, pojačali svoje djelovanje; naprimjer produžujući boravak pri spavaonicama, u odnosu na ustaljenih 12 noćnih sati, to jest od 20:00 do 8:00 sati, na 24 sata, kako bi zadržavajući svoje ‘goste’ (ugrožene osobe) u ustanovama smanjili rizik koliko za ‘goste’, toliko za zajednicu.”

Počev od tih izjava, ako gledam na ono što se dogodilo u mojoj avliji, u bivšoj školi po imenu slavnog Reissa Romolija (kapetan u Prvom svjetskom ratu, pa bankar, i menadžer STET‑a, to jest Torinske telefonske tvrtke), koja je postala jedna od mnogobrojnih javnih spavaonica, a u kojoj je zadruga koja obavlja taj posao – kao i njihove kolege u cijeloj državi – uspješno i u rekordnom vremenu osmislila i izvela novi protokol ponašanja. Ali, mi zaista ne upravljamo događajima, mada nam se to nekad čini, pa se opustimo, i pustimo se na drift, s ponekad kobnim dosad je funkcioniralo. U toj spavaonici – a trenutno nemam vremena ispitati širinu te pojave, ali uzimam da je i široka i duboka – od početka vanrednog stanja mnogi “gosti” su se razboljeli, mnogo članova osoblja pokazalo je simptome te su ostali doma, došli su novi (neobučeni za takav posao, i pogotovo u vanrednom stanju, ali kad je bal, nek je maskenbal), a na koncu su svi gosti (koji su zbog svojih zdravstvenih problema povremeno odlazili u bolnice, i nigdje drugo) bivaju prebačeni u neke druge ustanove. Bio je to neslavni kraj “Reissa Romolija”.

Nastavak priče o spavanju odvija se u ovom trenutku. Grupa beskućnika koja je do 4. maja bila zbrinuta na bivšem vojnom vježbalištu, danas pretvorenom u park, po završetku vanredne zimske sezone za beskućnike nije imala kuda – imajmo u vidu da smo ušli u proljeće, ali rizik širenja COVID-a nije ništa manji u proljeće – tako da je dio tih ljudi odabrao otići pred zgradu gradske uprave, u srcu grada, i postaviti šatore pod arkade nekadašnjeg suda. Sve do danas, gradska uprava, jednako kao i regionalna, ali i prefektura (državni nivo), nisu našli za shodno – mada im to nalaže zakon, na stranu mozak i srce – zbrinuti te osobe. Do sada su solidarnost s tim ljudima iskazali građani, “mreža okupiranih kuća” radikalne ljevice i anarhista (hrana, oprema i druženje) te nekolicine udruženja: ASGI (udruženje pravnika za migrantska pitanja), “Rainbow for Afrika” (udruženje liječnika), “Danish Refugee Council” (humanitarna nevladina organizacija).

Najnovije izjave zamjenice gradonačelniceSonije Schellino, odgovorne za društvenu politiku i zaštitu stranaca i Roma, tokom javnog intervjuiranja o osobama iz ove skupine, u najbolju ruku, posramljujuće su, mada je to najblaži sud koji se o tome može donijeti. Jer je njena odgovornost u ovakvoj situaciji itekako ozbiljna i nema smisla sakrivati se iza birokratskih okvira, budući da u vanrednom stanju potrebujemo vanredna rješenja, a ne šuplju priču, koja nam svakako nikad i ne treba.

Epilog situacije takav je da su te ugrožene osobe odvedene u sajamski paviljon grada Torina, što je bolje od spavanja na ulici bez klozeta i kupatila, ali je ipak malo i nedovoljno u odnosu na državne i regionalne zakone proglašene tokom pandemije.

NAHRANITI

Istina je da smo uplovili u “veliku depresiju”, a COVID-19 u toj je plovidbi nabacio admiralsku kapu. To je veoma zanimljivo, to kako jedno nevidljivo zrno upravlja društveno-ekonomskim sistemima? Osim što trebamo naučiti liječiti se od tog sablasnog gusara, valja naučiti i kako se izliječiti od nas samih. Upitajmo se koja je COVID-ova lekcija, možda nije ništa novo, on nam ponavlja ono što je dobro znano – u istoj smo lađi – repetite iuvant.

Računa se da je u Torinu broj porodica u potrebi za hranom od kraja februara do danas dotaknuo broj od 5.000, nešto manje od 20.000 gladnih usta, a ta se pojava neće smanjiti dolaskom proljeća, jer su projekcije o rastu nezaposlenosti više nego alarmantne. A nije samo prisutna potreba za hranom, treba, naprimjer, previti bebu, a ako nemaš novce za pelene, isjeći ćeš sve čaršafe da ih u pelene pretvoriš.

Taj segment stanovništva hrani gradska općina, a distribuciju vrši “Torino Solidale”, trinaest punktova raširenih po cijelom gradu. Pet od njih jesu takozvane Case del Quartiere – prostori u kojima se ustanio treći sektor (nevladine organizacije koje se bave društvom). Jedan od tih punktova, koji se zove “Javna kupatila via Agliè”, nalazi se u tradicionalno najsiromašnijem dijelu grada – Barriera di Milano – a trenutno pokriva potrebe približno 700 porodica. “Do jučer smo se brinuli o raznim potrebama nekolicine siromašnih (društvena kuhinja, prehrana, lijekovi, druženja, pretraga za poslom, koncerti itd.), a odjednom smo se latili posla koji ne bi bilo moguće raditi bez pomoći dvadesetak volontera. Oni su iznenada, bez posebne obuke, postali skladištari i kuriri za raznošenje hrane kao i drugih bitnih artikala”, kaže Erika Mattarella, direktorica ovog punkta, te nastavlja: “Nakon dva mjeseca u stanju smo sagledati kako poboljšati taj novonastali sistem solidarnosti. Ne nedostaju nam ideje niti dobra volja, radimo na učvršćivanju mreže te na načinima nabavke hrane i infrastrukturalnih sredstava kako bismo osigurali što je moguće kvalitetniju uslugu. Mada smo svjesni naših limita u vezi s manjkom resursa na sistemskoj razini.”

Zanimljivo je i to da “Javna kupatila via Agliè” i dalje djeluju kao javna kupatila – pod tuš za groš – i da su u akutnoj pandemijskoj fazi bili jedino aktivno javno kupatilo u gradu. (http://www.retecasedelquartiere.org/)

NAUČITI

Odličan e-book Federika Bertonija, redovnog profesora klasične filologije i italijanistike na Bolonjskom univerzitetu, objavljen 29. aprila 2020. godine kod izdavača “Nottetempo” pod naslovom Podučiti (i živjeti) u doba virusa, ima dosta slojeva. Knjiga u cijelosti ne iziskuje mnogo više od nekoliko sati čitanja, ali koncentrirajmo se samo na dugoročne rizike vezane za e-learning koje profesor podvlači.

Bertoni, naravno, drži nastavu, mada je odabrao da je ne obavlja od kuće, “u papučama”, već, kako je to zakonski omogućeno, iz svog kabineta u ovom svepoznatom sveučilištu. Profesor se pita da li koristimo elektronska sredstva kako bismo prebrodili vanrednu situaciju ili je riječ o zanosu tehnologijom? Nije upitno korištenje nekog sredstva kojim se vanredno poštapamo, u nedostatku boljeg (prisustvo učenika i učitelja, učionice, kolegija), već kako izbjeći trgovačke špekulacije na koži profesora i učenika.

Priča koja prolazi u javnosti jeste da, “zahvaljujući” virusu, pred nama stoje otvorena vrata za budućnost, da je tu “svemirski parobrod školstva” i jadna li nam majka ako se ne ukrcamo. A karte se, naravno, prodaju unaprijed, i to on-line! U načelu, ono što je u tome zdravorazumski to nam je otprije poznato, tako da ne potrebuje dokaze niti kritiku. Međutim, bacimo li pogled na web‑stranice italijanskog Ministarstva za obrazovanje, vidjet ćemo zaštitne znakove nekih od najmoćnijih korporacija koje su, ponukane sažaljenjem, velikodušno ustupile vlastite obrazovne IT sisteme.

Iz toga saznajemo: 1. javni sistem obrazovanja nije bio spreman za vlastiti odgovor u postojećoj (pandemijskoj) potrebi, u državi u kojoj je javno školstvo skoro stopostotna pojava; 2. pitanje je da li je ta velikodušnost isključivo dobročinstvo ili pak trojanski konj za prodor u javno obrazovanje – koje je u posljednjim dekadama nakrnjeno načinima rukovođenja preuzetim iz privatnog sektora – i njegova transformacija u “consumer oriented corporations”, to jest u “preduzeća orijentirana prema željama potrošača”, koje su se u mnogim pogledima pokazale neuspješnim. (A škola nije ni ćevabdžinica nit neki drugi oblik fast-fooda koji se oblikuje po apetitima roditelja i djece); 3. normalizacija “e-learninga” nakon svih sljedećih faza pandemije – pogotovo na razini sveučilišta, ali ništa manje ni što se nižih stupnjeva obrazovanja tiče – dovodi do klasno-ekonomsko-rasnog pitanja; 4. budući da pojedinac u navedenom “svemirskom parabrodu obrazovanja” nije vezan za teritorijalnu pripadnost školi (bilo kojeg oblika i stupnja), onda takav tip školstva može biti oblikovan po željama imućnih, ili biti reduciran po nižim – do najnižih – propisanih standarda. Ako prihvatimo činjenicu da je u osnovi potreban odnos između učitelja i učenika, mada ako nekom pođe za rukom da reducira prijenos znanja – što je umijeće – na puki prijenos informacija, onda ko se nalazi na suhoj grani može slušati snimke, a ko se nalazi na visokoj grani vjerovatno će imati friško pripremljena predavanja i/ili direktan on-line odnos, a to košta, košta mnogo više no što se može platiti.