Adnan Jahić u svojoj posljednjoj knjizi vješto pokazuje kako se jedino uz anticipiranje značaja i višestrukih implikacija ženskog pitanja unutar društvenog konteksta može ozbiljno misliti i suvislo govoriti o povijesnim, kulturnim i intelektualnim izazovima i zbiljama što su ih Bošnjaci živjeli u prvoj polovini 20. stoljeća
 i Naučno-istraživačkog instituta “Ibn Sina” u Sarajevu pojavila se iznimno vrijedna i sadržajem veoma opsežna knjiga prof. dr. Adnana Jahića pod nazivom <em>Muslimansko žensko pitanje u Bosni i Hercegovini. Žena u intelektualnom i društvenom životu Bošnjaka od aneksije do Zakona o zabrani nošenja zara i feredže (1908–1950).</em> Riječ je o djelu koje dolazi nakon prepoznatih i nesumnjivo povijesno važnih historiografskih istraživačkih studija objavljenih pod naslovom <em>Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme monarhističke Jugoslavije</em> <em>(1918–1941)</em> (Zagreb, 2010) i <em>Vrijeme izazova. Bošnjaci u prvoj polovini XX stoljeća</em> (Zagreb – Sarajevo, 2014).</p>
<p>Adnan Jahić, redovni profesor na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, do sada je objavio više desetina naučnih radova iz novije bosanskohercegovačke i bošnjačke historije. Temeljni interes Jahićevog istraživačkog angažmana jesu teme iz vjerske i kulturne historije Bosne i Hercegovine, te novije bošnjačke historije. Ipak, tri naprijed navedena djela predstavljaju najznačajnije i sadržinski najdozrelije Jahićeve istraživačke studije, od kojih posljednja objavljena pokazuje puninu ostvarenih uvida u arhivsku građu i vještinu analitičkog uma da ponudi cijelu arhitektoniku traženog zdanja.</p>
<p>U nastojanju da afirmira govor o ženskom pitanju unutar postosmanskog bosanskog društva i da upravo iz te perspektive kaže nešto više o dominantnim društvenim prilikama pod kojima je pulsirao kulturni i religijski život, Adnan Jahić u svojoj posljednjoj knjizi vješto pokazuje kako se jedino uz anticipiranje značaja i višestrukih implikacija ženskog pitanja unutar društvenog konteksta može ozbiljno misliti i suvislo govoriti o povijesnim, kulturnim i intelektualnim izazovima i zbiljama što su ih Bošnjaci živjeli u prvoj polovini 20. stoljeća.</p>
<p><em>Muslimansko žensko pitanje</em> naslov je koji autor preuzima od Sulejmanpašića, čiji istoimeni tekst predstavlja referentnu polaznu tačku iz koje otvara govor o onom fenomenu koji je sustavno relativiziran, prešućivan i instrumentaliziran. Naime, Sulejmanpašić, na čijem je tragu i sam autor, društvenu zbilju i paradokse sociokulturnog stanja Bošnjaka temeljno vezuje za pitanje položaja žena, pri čemu sve antinomije rečene zbilje upravo nastoji iščitati iz te perspektive, kao onog “mjesta” u kojem se sabire moguće progresivno, ali i dekadentno stanje muslimanskog duha.</p>
<p>Autor ističe kako se o fenomenu ženskog pitanja i njegovih mogućih refleksija na društveni i kulturni kontekst unutar razdoblja o kojem je riječ uglavnom govorilo redukcionistički, svodeći isti na problem morala i njemu imanentnih pitanja.</p>
<p>Glavnina bošnjačke intelektualne i vjerske elite tog vremena bila je antireformistički raspoložena. Očuvati temeljne kategorije vlastitog društvenog i duhovnog bića za njih će značiti “ustrajavanje na očuvanju postojećeg” i briga da se ono nadolazeće i izvanjsko označi kao strano i neprijateljsko. To je zapravo i najbolji pokazatelj “duhovne situacije vremena”, ali i bošnjačkog intelektualnog habitusa koji se zadovoljio postojećim stanjem.</p>
<p>U tom kontekstu autor iznosi i primjere takvih tendencija koji jasno oslikavaju put kojim se odlučilo nastaviti. Snažan otpor spram poziva na uključivanje žena u društveni i kulturni život i naglašavanje moralnog pitanja samo pokazuju nespremnost vjerskih krugova da objektivno sagledaju stvarnost i podrže emancipaciju žena. Nažalost, većina je u tim pozivima vidjela samo utjecaj “stranog elementa” te potkopavanje čistote njihove vjere i važeće interpretacije.</p>
<p>Iz današnje perspektive čini se u najmanju ruku nevjerovatnim, ali očito podsvjesno snažno projektiranim da se tako jasan stav islama unutar njegove kontitutivne tradicije, a osobito u pogledu poslaničke tradicije, reducira i tendenciozno zanemari, a sve s ciljem kako bi se slika žene i njene uloge mogla uklopiti u mozaik koji nikako nije mogao imati prefiks “islamski”, ali muslimanski svakako da.</p>
<p>O potencijalnoj “ženskoj apsolutnoj samostalnosti” pisalo se u tadašnjim glasilima kao o izvoru uništenja tradicionalnog muslimanskog društva. Tradicionalna ulema ne samo da se protivila nego je i javno korila one koji bi van nastave pomagale drugim djevojkama da usavrše čitanje.</p>
<p>Dilema, a ispostavit će se i veliki izazov, koja se pojavila pred ulemom nije se sastojala samo u tome da li “ženskinje” treba educirati i obrazovati nego, ako se oko toga načelno i suglasimo, ostaje pitanje kakva to škola treba biti, s kakvim ustrojem i s kojim predmetima. Jahić pokazuje da je dominantno mnijenje bilo da, ukoliko se dopusti obrazovanje / emancipacija žene, da će srazmjerno njenom stepenu obrazovanja slabiti njena duhovna komponenta, tj. islamski element, budući da će biti izložena “kaurskom nauku” i učenju koje promovira svjetovne vrijednosti i sekularni moral. Ulema je smatrala kako to nikako ne treba dozvoliti ako se žena hoće sačuvati u njenoj čistoti, a time i ukupno društvo. Zapadna prosvjećenost i kultura viđeni su kao otuđenje od onog elementa koji temeljno čuva njihov identitet.</p>
<p>I kada se krajem prve dekade 20. stoljeća sve više govorilo o potrebi obrazovanja muslimanki, ispostavilo se da ne postoji jednoglasan stav o tome <em>šta to obrazovanje u konačnici podrazumijeva.</em> Da li je riječ o snažnijem uključenju vjerskih nauka ili pak afirmiranju evropske učenosti i austrougarske kulture? Jedan od paradoksa ukupne rasprave o pitanju emancipacije muslimanke sadržan je u činjenici da je časopis <em>Muallim</em> za obradu tradicionalnih stavova i isticanje antiprosvjetiteljskih stajališta angažirao izvjesnu Safija-hanumu, što je zapravo pseudonim iza kojeg je stajalo ime Srpkinje Sofije Pletikosić. Prema autorici naručenog teksta, svo zlo proizlazilo je iz austrougarskog školskog sistema jer se tamo uči “bezbožnička teorija” Kanta i Darwina. Konačno, sva elokvencija, teorijski uvidi i smisao za pisanje koji je dotična pokazala u konačnici se ispostavlja kao nešto “nepoželjno”, budući da ona poziva muslimanke da ne idu tim putem.</p>
<p>Premda bi se neupućenima u predmetni problem moglo učiniti kako je riječ o veoma trivijalnim i jednostavnim pitanjima, detaljnija eksplikacija sadržaja Jahićeve studije pokazala bi kako se ukupna dijalektika povijesnih, kulturnih i intelektualnih odnosa prelamala upravo preko te tačke. Konačno, Jahićeva studija predstavlja značajan i problemski veoma izazovan istraživački angažman koji još uvijek čeka na ozbiljniju analizu i kritički osvrt.</p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Sajam knjiga u HaifiSljedeći članak
Oživljavanje naslijeđa: Kur’an na bosančici
