Mnogi će kao iz topa ustvrditi da se u nakaradnim datostima vremena u kojem jesmo čestitošću ne može napraviti ništa, a kamoli mnogo. Pritom će se obavezno pozvati na “stara dobra vremena” kad je sve bilo mnogo bolje, a čestitost na skali moralnih vrednota kotirala visoko i bila poštovana
, valjalo je ići po snijegu i blatu. Zbog toga me je prve godine otac morao pratiti do u Molušku Rijeku, dok nije svanulo, pa bi on kroz Matanoviće išao u Rasovac na posao. Otac me pratio jer me je jednog dana ugrizao pas Marka Divkovića zvanog Sirovica u Moluškoj Rijeci.</p>
<p>Ja sam bio prvo dijete iz muslimanske Lipnice koje je upisano u osnovnu školu, jer do tada niko nije išao u takvu školu. U drugoj godini u I razred su se upisali još i Himzo Alić iz Karagića i Ramo Malkočević iz Malkoča, pa je bilo običnije i slobodnije jer sam imao društvo. Ovo hodanje svaki dan trajalo je, dakle, 4 godine i dobro se sjećam da su me ponekada noću boljele cjevanice, kosti ispod koljena, što je valjda bilo posljedica umora, jer, kad je to moje pješačenje prestalo, prestali su i bolovi.</p>
<p>Moja mlađa braća, kako su dospijevali za osnovnu školu, tako su i upisivana, pa su i oni morali podnijeti sve ono što sam i ja ukratko opisao, jer su i oni išli u školu u Bukinju ili Kreku ili Tuzlu, što je uglavnom ista udaljenost i pod istim uvjetima. Ovakvih sjećanja bi se moglo još navesti, kao što je igranje lopte na Pazaru dok ne smrkne, pa onda kući, a zatim batine zbog kašnjenja i slično, ali to je sve bilo i prošlo. Izdržalo se nekako.</p>
<p>Ja se ne stidim da kažem da sam potekao iz jedne siromašne seljačke porodice, bez dovoljno sredstava za školovanje i spremanja za život, pa da sam, ipak, Božijom voljom i pomoću dobrih ljudi i svojim dobrim učenjem i vladanjem uspio da ostvarim dobar uspjeh i dobar ugled kod ljudi.</p>
<p>Sve ovo navodim zato da bi moja djeca i njihova djeca i njihove djece djeca vidjela i naučila da se čestitošću, radom i učenjem može, ipak, mnogo postići u životu.”</p>
<p>Tako, eto, zbori mudri Ahmed ef. Mešić. Iz citiranog teksta izdvajaju se tri riječi, po mom mišljenju ključne: čestitost, rad i učenje. Mnogi će kao iz topa ustvrditi da se u nakaradnim datostima vremena u kojem jesmo čestitošću ne može napraviti ništa, a kamoli mnogo. Pritom će se obavezno pozvati na “stara dobra vremena” kad je sve bilo mnogo bolje, a čestitost na skali moralnih vrednota kotirala visoko i bila poštovana. Navest će i brojne primjere u prilog takvoj tvrdnji, a ni primjera vlastite čestitosti neće usfaliti. A potom će, bez imalo zazora, jer, zaboga, takvo je vrijeme i tako se mora, zaposliti dijete preko štele, podmititi bilo koga za bilo kakvu uslugu ili potrebu, prisvojiti nešto što im ne pripada…</p>
<p>Slično ili identično stvari stoje i s radom i učenjem, ali ne bih načinjao tu priču, ogromna je.</p>
<p>Helem, osim što je riječ o tugaljivom nesuglasju, zagovornici i istodobno destruktori čestitosti ne mogu ili ne žele shvatiti da je čestitost iskonska, fiksna etička kategorija, da egzistira u svakom vremenu i svakom socio-političkom ozračju i da bez čestitosti ovih nekoliko poklonjenih nam sati iluzije koja se životom zove ne bi imali ama baš nikakvog smisla.</p>
<p>Uvjeren sam da je dobri i mudri Ahmed ef. Mešić upravo na to htio ukazati.</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
ZENON JE IŠAO SA MNOM U RAZREDSljedeći članak
Prijeti li nam postizborni Frankestein
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo