Nažalost, ni u ovom slučaju, a takvo šta je u Tuzli gotovo pa opće mjesto, godina izgradnje ove džamije nije poznata, ali je, barem tako oskudni podaci kažu, svakako podignuta prije 1548. Ni o hadži Hasanu ne zna se mnogo, osim da je značajne dijelove (su)vlasništva u proizvodnji soli zavještao za potrebe izdržavanja džamije, a, prema dostupnim podacima, zavještao je dvadeset tri dana godišnje proizvodnje soli, što je zasigurno bio znatan iznos
.</p>
<p>Zapravo, ova džamija ne zove se tako. Pravo ili oficijelno ime joj je Hadži Hasanova, ali, premda Tuzlacima njeno pravo ime nije nepoznato, rijetko je ko tako zove, ustvari niko.</p>
<p>Kako god, nastanak ove lijepe i u arhitektonsko-estetskom smislu ostvarene džamije, a koju je nemoguće ne primijetiti budući da se nalazi u srcu stare tuzlanske čaršije, usko je vezana za ono po čemu je ovaj grad najprepoznatljiviji – so.</p>
<p>Podignuta je uz Soni trg, na mjestu gdje se birvaktile crpila slana voda i fizički mukotrpnim procesom kuhanja i isparavanja slane vode dobivala so. Dakako da je u to vrijeme, kao uostalom i u svakom drugom vremenu, postojala privilegirana grupa ljudi koji su imali legitimno pravo na crpljenje slane vode (kako su ga stekli, drugo je pitanje), a jedan od njih bio je i hadži Hasan. Posao je njemu i drugim privilegiranim koncesionarima tako dobro išao da su oko Sonog trga bili nastanjeni isključivo oni iz takve branše, te ubrzo formirali naselje koje bi se moglo nazvati elitnim kvartom. U prvo vrijeme ovaj se bogataški kvart zvao Isa‑begova mahala, ali izgradnjom džamije dobit će novo ime: Hadži Hasanova, po njenom graditelju.</p>
<p>Nažalost, ni u ovom slučaju, a takvo šta je u Tuzli gotovo pa opće mjesto, godina izgradnje ove džamije nije poznata, ali je, barem tako oskudni podaci kažu, svakako podignuta prije 1548. Ni o hadži Hasanu ne zna se mnogo, osim da je značajne dijelove (su)vlasništva u proizvodnji soli zavještao za potrebe izdržavanja džamije, a, prema dostupnim podacima, zavještao je dvadeset tri dana godišnje proizvodnje soli, što je zasigurno bio znatan iznos.</p>
<p>Inače, Hadži Hasanova džamija prava je čaršijska bogomolja, ne samo po imenu. Okružena je isključivo ulicama, jedina je tuzlanska džamija bez harema, ali je zato kvadraturom 12 × 12 m i ukupnim prostorom od 168 m<sup>2</sup>, sve do izgradnje većih džamija, bila najprostranija u gradu. Uzgred, uvijek se, mada neslužbeno, smatrala glavnom u Tuzli, ne samo zbog visoko obrazovanih imama koji su službovali u njoj nego i zato što su se svi značajni vjerski obredi redovno obavljali u ovoj džamiji, pa joj je i posjećenost bila veća, nerijetko mnogo veća nego što to prostor dopušta.</p>
<p>S današnjom arhitektonskom fizionomijom, ova džamija postoji od 1874. godine. Kao i većina objekata u Tuzli, i Hadži Hasanova džamija stradala je u katastrofalnom požaru 1871. godine, a njena je rekonstrukcija finansirana novcem koji se prikupljao za nabavku pušaka, po odluci izvjesnog Mustafa-paše.</p>
<p>Posao je započeo 1873, a završen naredne godine. Iz tog vremena datira i natpis nad ulazom u džamiju, isklesan u kamenu i ispisan osmanskim turskim jezikom: “Bogomolja vjernika, čvrsti stub vjere, stanište produhovljenih i utočište muslimana. Hronogram je napisan u vrijeme poziva na molitvu. Ova džamija postade čvrsto mjesto za sjedenje.”</p>
<p>Nekoliko godina poslije, tačnije 1888, izgrađena je, nedaleko od ove bogomolje, velika i raskošna česma za uzimanje abdesta. Arhitekta Franz Mihanović, projektant Behram-begove džamije, koja je dovršena iste godine, i ovaj je objekt projektirao u pseudomaurskom stilu.</p>
<p>Bijeli kamen za izgradnju česme nabavljen je, kako kažu, iz majdana Hreša kod Sarajeva, a zeleni iz majdana kod Nove Kasabe. Kamene blokove obrađivali su majstori iz Italije, a česma je otvorena u septembru 1888. godine.</p>
<p>Na fotografskoj izložbi vrijednih arhitektonski objekata, i sakralnih i svjetovnih, održanoj 1933. godine u Zagrebu, izložena je i fotografija ove česme. Tadašnji žiri ocijenio ju je kao najljepši i najuspjeliji objekt takve vrste u Bosni i Hercegovini. Nažalost, uslijed krupnih oštećenja ili, što je vjerovatnije, rigidnosti novouspostavljene vlasti, ova će prelijepa česma 1945. godine biti porušena, a njena, koliko-toliko, uspjela replika, tačno stotinu godina poslije prvobitne izgradnje, bit će podignuta na istom mjestu.</p>
<p>O hadži-Hasanu i džamiji koju je podigao, eto, toliko.</p>
<p>Helem, danas nisam prolazio pored nje. Nedjelja je, tmuran, kišovit dan. Dok privodim ovaj tekst kraju, bacam katkad pogled kroz prozor, na kišu, sivilo, stumračinu, te se, ponukan time, sjetih Kolonela, lika iz istoimenog romana, izvrsnog, ali krajnje mračnog i mučnog, iranskog pisca Mahmuda Dovlatabadija i kiše koja kroz cijeli roman neprestano pada.</p>
<p>Gledam u olovno sivu stumračinu, u kišu koja pljoštimice udara u prozore, a glavom mi proleti primisao postajem li to nalik njemu, Kolonelu?</p>
<p>Stresoh se od zebnje, završih tekst i okrenuh misli na drugu, ljepšu stranu.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
PROČITAJTE I...
NALAZITE SE U ARHIVI: Posjetite nas na novom portalu sedmičnika STAV
Posjetite nas na redizajniranom portalu sedmičnog lista "STAV"(www.stav.ba). Trenutno se nalazite na stranici arhiva (arhiv.stav.ba.).
Za šta smo se borili
Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.