Tu i tamo pogledam u ogledalo. Nigdje nijedne jedine dlake na glavi. Šta se meni desilo? Čime se to bavim? Ima li za mene nekog objašnjenja
 ide. Nakon dva sata hodanja i razgledanja, crijeva su počela krčati. Pomislio sam da ću se srušiti od gladi. Iz nekog nepoznatog razloga koji nam je postao tradicija, nakon što se zasitimo umjetnosti, Leslie i ja odemo u najbliži indijski restoran.</p>
<p>Nekoliko stanica podzemnom, pa presjedanje, zatim još koja stanica podzemnom, i došli smo u dio grada u kojem žive Indijci i Pakistanci, u obilje restorana, prodavnica svega i svačega. Čovjeku se učini da je, umjesto podzemnom, otišao avionom do Indijskog potkontinenta i sletio usred gužve.</p>
<p>Znali smo gdje idemo. Čekao nas je restoran koji smo mnogo puta posjetili. Konobar se ljubazno nasmijao i pokazao prema stolu.</p>
<p>“Jackson Diner” neuobičajeno je ime za indijski restoran, ali cijeli New York zna o čemu je riječ. Restoran se proslavio ukusnom hranom. Jedno vrijeme lokalni Indijci nisu mogli doći do stolice od najezde bijelih Amerikanaca, koji su, čitajući preporuke kritičara gastronomije, pohrlili u Queens, nervozno čekajući u redovima ispred restorana. Interesantno je da imaju švedski stol koji radi do četiri popodne, što znači: puni tanjire dok ne pukneš. Više smo se puta toliko nakrkali da smo, umjesto da prošetamo do podzemne, morali uzeti taksi jer se nakon obimne i začinjene hrane nismo mogli pomaći sa stolice.</p>
<p>Nakon klope, slijedio je obilazak lokalnih radnji. Stotine začina plijenili su svojim izgledom i mirisom. U salonima odjeće moglo se kupiti sve ono što se nije moglo ni zamisliti da postoji. Ulazili smo u knjižare s knjigama na sanskrtu, u videoteke s naslovima filmova koje nismo mogli dešifrirati. Bili smo u svijetu koji je živio za sebe – tako blizu nas, a tako udaljen. Posjeta lokalnoj slastičarni također je na listi obaveznih stvari. Naručimo uvijek iste čudne slastice koje je neko jako davno osmislio.</p>
<p>I dok smo prolazili pored jedne indijske pekare, primijetih nešto interesantno, što sumnjam da bi neko drugi primijetio, a možda i jeste. Kako god, stvar nimalo nije uočljiva na “prvu loptu”. Indijac, brko srednjih godina, stajao je iznad keramičke posude valjkastog oblika koja se zove <em>tandoor</em>, na čijem dnu gori vatra. U tandooru je naš majstor pekao naanove, indijsku vrstu peciva koje se rukom pritišće uz vrele zidove. Naan se izuzetno brzo ispeče, a potrebno je majstorstvo da bi se posao obavio kako treba. Stajao sam neko vrijeme i gledao kako pekar zavlači ruku u vrelu posudu, stavlja i vadi pecivo. Povremeno je bacao pogled na mene grabeći sve jedan za drugim nove komade tijesta. Zapalo mi je za oko da je ruka kojom je radio bila potpuno depilirana plamenom. Druga ruka bila je posve maljava. Kad bi stao da otpuhne, kontrast između ruku ukazivao je na prirodu njegovog posla, što bi bilo teško dešifrirati da sam ga sreo na nekom drugom mjestu.</p>
<p>Nekom prilikom otišao sam igrati fudbala s rajom u Astoriju. Skupili smo se odsvukud. Jezik je fudbala univerzalan. Sporazumijevanje nije bilo problem.</p>
<p>Trapavo sam trčao. Nisam bio u formi i držao sam se gola. I pored toga, krepao sam nakon pola sata, sjeo na klupu i nastavio posmatrati tekmu. Trajalo je neko vrijeme, raja je dolazila i odlazila, poneko se žalio na modrice i grubosti.</p>
<p>Lopta je znala odletjeti preko ograde na cestu. Prolaznici bi je katkad vratili, a nekad bi samo nastavili hodati. Kad je utakmica napokon završila, sjeli smo na klupu i ćaskali o igri. Zapalile su se cigarete i čitale poruke na telefonu. Neki su ponijeli i presvlaku, pa su se skidali do pasa, mijenjali tene za cipele. Tu primijetih nešto što me podsjetilo na Indijca pekara bez dlaka na jednoj ruci. Neki čova skinuo je čarape i pošao obući druge. Imao je izuzetno maljave noge, ali se maljavost završavala ondje gdje su počinjale čarape. Nisam mogao pretpostaviti o čemu je riječ jer, za razliku od pekara, ovdje nije bilo nikakvog drugog objašnjenja osim da mu čarape trgaju dlake.</p>
<p>U kampu u Baškom polju upoznao sam tipa iz Dervente koji je imao “tapiseriju” na grudima kao neki pulover. Brijao je samo dio koji je štrčao izvan košulje. Kada bi se naginjao, primjećivalo se kako se podebeli zlatni lanac spušta pravo u “Perućicu”.</p>
<p>Tu i tamo pogledam u ogledalo. Nigdje nijedne jedine dlake na glavi. Šta se meni desilo? Čime se to bavim? Ima li za mene nekog objašnjenja?</p>
<p>Na početku puberteta dijagnosticirana mi je Alopecia areata. Sva mi je kosa opala za jedan mjesec, a ujka Ogi mi je utješno govorio: “Što manje dlaka – dalje si od majmuna.” Trajalo je tako do početka dvadesetih, kada mi je kosa nekim čudom narasla. Onda sam je opet izgubio na početku tridesetih. Pokušao sam svojedobno imitirati Duška Lokina i Šabana Šaulića, ali pjevanje mi ne ide od ruke.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Sljedeći članak
Umjetnost je bilo pronaći ono od čega će se stvarati umjetnosti
PROČITAJTE I...
Kad se traži – svašta se nađe
Tu su i očeva pisma. Pita me šta da radi s mojim stvarima koje su ostale u Sarajevu, sa starim oštećenim skulpturama i kako ih popraviti. Tu je i izvještaj o njegovoj operaciji. Poslao je gomilu slika iz njegove mladosti, iz FIS-a, s rukometnih i košarkaških utakmica, duela Prve i Druge gimnazije, ribolova na Ramskom jezeru, linkove za gomilu videomaterijala snimljenog za vrijeme rata u Fočanskoj ulici
Sito-štampa kod Fike
Od zarađenih para kupio sam “Čajavec”, pojačalo za buduće nastupe “Siktera” i “Sing-Singa”. Znao sam navratiti ponekad da vidim kako ide štampa, da maznem neki kolor-film iz frižidera zaostao iza Olimpijade, da pomognem na sat-dva jer nisam ništa imao raditi taj dan. Nije prošlo mnogo vremena, a Olimpijski muzej zapaljen je granatama i izgorio je do temelja