Mrav je, doduše, mnogo jači od čovjeka, ali to je samo detalj. Postoje jake i slabije skupine mrava. Jači mravi napadaju i uništavaju slabije, i to su katastrofe ravne onim ljudskim. Ne znam samo, postoje li mravlje knjige ili je njihova povijest drukčije zapisana
 ili nešto kao ono naše <em>Tresla se gora, rodio se miš</em>, ili nešto što ima veze s geografijom i mentalitetom tog i tog područja, ali suštinsko je značenje isto.</p>
<p>Moguće je da, u svakom slučaju (posve pojednostavljeno i/ili izokrenuto parafraziram ponornog Nietzschea, o kojem svi misle da ponešto bitno znaju, a kojeg ćemo tek razumjeti, naročito ono nadčovjek – nečovjek, ili ono kad Zaratustra…), ako smo dugo zagledani – u čaši vidimo sve.</p>
<p>Neke su svakodnevne frazeološke uzrečice toliko okrutne kad ih podrobnije promotriš da se zapitaš kako je to moguće.</p>
<p>To sam nekad primijetio i u bajkama. Neke od njih, to zaboravljamo, svjedočanstvo su o najsurovijim događajima u iskustvu čovječanstva (dječak i djevojčica bježe od babe da ih ne pojede, modrobradi zaljubljenik i ženik brižljivo vodi svoju evidenciju, ližisahani i licemjeri koji uporno igraju uloge dobrih nastavljaju realizirati svoje najnovije ideje…).</p>
<p>Pričao mi jedan ozbiljan čovjek kako je iskočio iz kože.</p>
<p>I šta je ostalo?</p>
<p>Samo jedan bijesan čovjek.</p>
<p>“Tako sam hodao čitav dan. I niko to nije primijetio. U početku sam se osjećao neobično, ali poslije sam nekako naviknuo. Nemam više kože, ali imam košulju i pulover, tako da sve izgleda gotovo uobičajeno. Malo sam crveniji u licu doduše, ali to se događa povremeno.”</p>
<p>Govorio mi je to i gledao me ozbiljno u lice kao da želi provjeriti svaku moju boru.</p>
<p>Uostalom, naše je lice kao i mnoge druge stvari koje kao takve ne prepoznajemo – tekst.</p>
<p>I ja sam čitao njegov tekst.</p>
<p>Nije se šalio. Bilo je to iskustvo koje mi je želio povjeriti.</p>
<p>Mnoge izreke ljudi ponekad shvataju doslovno. A on mi je upravo jednu takvu ispričao. I toliko je vjerovao u nju da mi nije preostalo ništa drugo nego da i sam povjerujem.</p>
<p>Svi mi, uostalom, često iskačemo iz kože. Barem oni koji su sačuvali u sebi dovoljno bijesa za to.</p>
<p>Sve bijes do bijesa.</p>
<p>A voda?!</p>
<p>Svaki put kad sam je pio, u planini ili bilo gdje, na nekom čistom izvoru, osjećao sam kao da dodirujem prapočelo svijeta. Jedan od četiriju strukturalnih elemenata. Dušu njihovu.</p>
<p>I čaša.</p>
<p>Stoji na stolu i čeka. Načinjena je za žedna usta.</p>
<p>A ja se opet sjetih njih dvojice.</p>
<p>Ne znam ima li to veze s tim što ih niko ne smije p(r)ozvati kao Šljivotresa i Ćurekota, jer onda slijedi zna se koji tres, a od p(r)ozivača ostanu samo komadići nalik na crni susam, raštrkani po zemlji i njegovoj svijesti, ali bura u čaši vode nije nešto što bi bilo ko smio potcijeniti.</p>
<p>Rezonanca. Kao kad vojska strojevim korakom prelazi preko mosta.</p>
<p>Drhturi voda u čaši. Kao da jedinica nevidljivih mravljih legionara odlučno korača prema naselju onih drugih koje će porobiti. Jedna iz jednog smjera, druga iz drugog. Istim ritmom, istom snagom.</p>
<p>Kao prizor iz one krajnje neobične, gotovo filozofske trilogije o insektima Mauricea Maeterlincka, koju sam pročitao nekad davno, u vojsci. Ko je bio taj vojnik koji je čitao i, na kraju, ostavio knjigu vojnoj biblioteci (s tim u vezi, po današnjim zakonima, taj se vojni rok tretira kao moj turistički izbor)? Ta se trilogija zaista čini kao znak. Knjige o termitima, mravima i pčelama, od preciznosti svakodnevnog života dolaze do konačnog pitanja – zašto? U tome im ne pomaže ni ono što je Maeterlinckova spekulacija otkrila, svevišnji ili programirani duh termitnjaka, duh mravinjaka i duh košnice.</p>
<p>Stanovnici termitnjaka, mravinjaka i košnice posvećeni su i klanjaju se tom duhu čak i kad čine neobjašnjive stvari (poput onih kad okrilate i izlijeću iz otvorene tvrđave u kojoj su živjeli i traže svoj novi svijet). Neobjašnjive su i, stoga, naročito je to vidljivo u sudbini termitnjaka, što u postupku slijede ogromne žrtve.</p>
<p>Iako je u naslovu <em>život</em> (<em>Život mrava</em>), jasno je da bi se moglo govoriti o čitavoj jednoj civilizaciji, tako sličnoj ljudskoj. Mrav je doduše mnogo jači od čovjeka, ali to je samo detalj. Postoje jake i slabije skupine mrava. Jači mravi napadaju i uništavaju slabije, i to su katastrofe ravne onim ljudskim. Ne znam samo, postoje li mravlje knjige ili je njihova povijest drukčije zapisana. Isto pitanje vrijedi i za <em>Život termita</em> kao i za <em>Život pčela</em>.</p>
<p>Knjige termita načinjene su od srži drva.</p>
<p>Knjige pčela od cvjetova.</p>
<p>Mravi i dalje marširaju.</p>
<p>Pukla je čaša.</p>
<p>Kao misao.</p>
<p>I voda se prolila po kockastom stolnjaku prekrivajući i osvajajući prostore te sve više prepoznavajuće – karte prostora. I vremena.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Priče su mu bile raznovrsne. Od nekih koje su nešto značile samo njemu do nevjerovatnih. I govorile su o zemljama i gradovima u koje je vozio. Na sjever do Skandinavije, na jug do mora, na zapad kroz sav Mediteran, na istok do Mezopotamije
Unuk Jusuf stajao je u spomen-kući i pitao se gdje se sve to dogodilo. Didova bilješka i crteži bili su nešto poput vodiča. I misao, prelijepa misao koja mu je zapljusnula svijest (Je ne puis plus, baigné de vos langueurs, ô lames). – Nešto si kazao? – Ne. Pomislio. – Šta? Ako nije duboka tajna? – Ne mogu više, kupan čežnjama vašim, o, vali. – Šta je to? Stih? – Vaš stih. Ne vjerujem da ste ga zaboravili jer živite u skladu s njim
