Naša dijaspora odlično je integrirana. Sasvim sigurno, najbolja integrirana strana grupa u Norveškoj. Vrlo educirana grupa s kojom norveška vlast nema nikakvih problema, što mi je lično naglasio i norveški kralj, kaže ambasador Makarević

Zbog agresije na našu domovinu, u periodu od 1992. do 1995. godine veliki broj Bošnjaka bio je primoran napustiti svoje domove. Spas su pronalazili širom svijeta, a među prvim zemljama koje su širom otvorile svoja vrata za izbjeglice iz Bosne i Hercegovine bila je Norveška. Prve bošnjačke izbjeglice u ovu skandinavsku zemlju došle su iz prijedorskih logora u toku 1992. godine, a najveći val doseljavanja zabilježen je godinu kasnije.

Koliko je Kraljevina Norveška bila velikodušna prema bošnjačkim izbjeglicama, govori i podatak da su norveške vlasti odlučile da svim doseljenicima dodijele mogućnost trajnog boravka, s konačnim ciljem kasnijeg davanja državljanstva svima koji budu ispunili uvjete. Norveške vlasti, pri dodjeljivanju državljanstva, nisu zahtijevale da se Bošnjaci odreknu bosanskohercegovačkog državljanstva. Ovu mogućnost iskoristilo je oko 20% naših izbjeglica. Da Norveška nije napravila pogrešan potez, dokaz su brojni uspješni Bosanci i Hercegovci koji su svojim radom dali značajan doprinos norveškom društvu.

 “PUSTI BOSNU DA ŽIVI”

Iako Bošnjaci u Norveškoj, za razliku od onih u Danskoj, nemaju ozbiljan časopis ili radio, o čemu je Stav ranije pisao, ova zajednica može se pohvaliti brojnim aktivnostima koje organizira u cilju promocije bosanskohercegovačkog kulturnog naslijeđa.

Fahrudin Konjhodžić pripada prvoj generaciji Bošnjaka koji su došli u Norvešku, te je jedan od najboljih poznavalaca stanja unutar bosanskohercegovačke dijaspore na dalekom sjeveru Evrope. Konjhodžić tvrdi da je bosanskohercegovačka dijaspora jedna od najorganiziranijih, ali i najbrojnijih manjinskih grupa po podacima za 2016. godinu, koji se nisu previše promijenili u prethodnom periodu.

“Krajem 2016. godine u Norveškoj je bilo 13.500 osoba koje su rođene u Bosni i Hercegovini. Ovom broju treba dodati 3.900 onih koji su rođeni u Norveškoj i oko 2.000 onih koji su se uselili u kasnijim godinama. Ukupno, prema zvaničnoj norveškoj statistici, u ovoj zemlji živi 17.400 naših građana. To ih svrstava na visoko sedmo mjesto po broju i veličini ove grupacije, od ukupno 223 različite nacionalne zajednice koje žive u Norveškoj. Svako istraživanje o našima koji žive u Norveškoj dovest će do konstatacije da su građani iz Bosne i Hercegovine koji žive u Norveškoj najbolje integrirana grupacija, da su po obrazovanju u vrhu, da su dobri radnici i da su veoma pouzdani. Kada se iščitava ta statistika, teško je ne biti ponosan što pripadaš takvoj grupaciji”, naglašava Konjhodžić.

U veoma kratkom razdoblju nakon doseljavanja u Norvešku počelo je aktivnije organiziranje bosanskohercegovačke zajednice. Iako je Islamska zajednica, kao krovna organizacija Bošnjaka u Norveškoj, učinila mnogo napora pri jačanju svijesti o pripadnosti matici Bosni i Hercegovini, osnovano je još nekoliko organizacija s ciljem njegovanja kulture i običaja naše zemlje.

“Odmah po dolasku naših u Norvešku bilo je osnovano Udruženje građana BiH na nivou cijele Norveške (Bosnisk Landsforenig). To udruženje djelovalo je nekoliko godina i veoma efikasno je zastupalo, predstavljalo i širilo pravu istinu o zbivanjima u ratom i agresijom zahvaćenoj domovini. U tome su im vrijedno pomagali norveški prijatelji okupljeni oko organizacije ‘La Bosnia leve’ (‘Pusti Bosnu da živi’), koju je predvodio Ivar Amundsen, tada ugledni privrednik. U ovu norvešku organizaciju bila su uključena značajna imena iz norveškog kulturnog i javnog života. Ivar Amundsen i danas je aktivan i on je počasni konzul Bosne i Hercegovine u Norveškoj.

Udruženje je tada imalo i list na našem jeziku Moja BiH. Poslije su taj informativni i veoma važni posao nastavile novine Bosanska pošta, koje su trajale 20 godina. S vremenom su to postale novine koje su pokrivale cijelu Skandinaviju (Norvešku, Švedsku i Dansku). Izlazile su dva puta mjesečno, s tiražom od oko 10.000 primjeraka. Ugasiše se na samu dvadesetogodišnjicu zbog nedostatka novca, odnosno uskraćivanja finansijske podrške države Norveške. Podrška je prestala zbog norveške ‘plavomodre’ vlasti (desni i ultradesni), koja je bitno srezala svu finansijsku pomoć strancima. Srezana je i podrška većini projekata koje je Norveška finansirala u drugim državama. Danas svojevrsnu informativnu prazninu popunjava BH glasnik, kojeg izdaje Islamska zajednica Bošnjaka u Norveškoj”, napominje Konjhodžić.

Posebno je važno istaknuti ulogu Kulturnog društva “Preporod”, koje je duže od dvadeset godina na usluzi našoj zajednici, te je glavni pokretač svih aktivnosti značajnih za promociju vjere, kulture i naslijeđa. Tu je još nekoliko drugih organizacija čija su djelovanja, također, usmjerena prema čuvanju osjećaja pripadnosti Bosni i Hercegovini.

“Treba spomenuti Kulturno udruženje ‘Institut sevdaha’. Ovo udruženje formirano je kao norveški dio ‘Instituta sevdaha’, kojeg je utemeljio rahmetli Omer Pobrić. Iako matično udruženje u Bosni i Hercegovini više ne egzistira, norveški dio aktivan je i danas. Kroz njega prilično uspješno djeluje vokalna grupa Bosanki i Hercegovki koje uvježbavaju i izvode sevdalinke i one su gotovo uvijek dio manifestacija značajnih za Bosnu i Hercegovinu”, priča Konjhodžić.

UČENJE BOSANSKOG U ŠKOLI “JABUKA”

Pripadnici naše manjinske zajednice u Norveškoj svjesni su da je njegovanje maternjeg jezika ogledalo odnosa prema zemlji iz koje se dolazi. U prilog ovoj tezi ide i zainteresiranost mladih za učenje bosanskog jezika, koja je rezultirala osnivanjem škole bosanskog jezika za mlade pod nazivom “Jabuka”.

“Većina mladih u Norveškoj razumije bosanski jezik, interesira se za zbivanja u domovini, posjećuju kulturne manifestacije itd. Dio djece i omladine obrazuje se u dječijoj školi ‘Jabuka’. Ideja o organiziranju ove škole nastala je u jesen 2014. godine, a s radom je počela u januaru 2015. godine. Ova organizacija registrirana je kao organizacija za djecu i mlade. Broji oko pedeset polaznika mlađeg uzrasta koji su okupljeni u predškolsku grupu, zatim školske grupe prvog razreda, drugog razreda, te grupa trećeg i četvrtog razreda zajedno. Postoji i jedna grupa petog razreda. S omladinom radi jedanaest pedagoga / saradnika koji aktivno rade svaki semestar. Cilj je očuvanje bosanskog jezika, bosanske tradicije i kulture. S okupljenom djecom vrši se interakcija na bosanskom jeziku u formi učenja, te u formi kreativnih radionica i pozorišnih predstava”, objašnjava Konjhodžić.

Za razliku od Bosne i Hercegovine, gdje se u dijelu države ne poštuju prava bošnjačke djece koja su im ustavom zagarantirana, a tiču se učenja njihovog maternjeg bosanskog jezika, u Norveškoj je potpuno drugačija situacija. Edina Lalić jedna je od brojnih aktivnih predavača na bosanskom jeziku koji nesebično pomažu u očuvanju jedne od glavnih nacionalnih odrednica. Ipak, Lalić napominje da, pored toga što projekt učenja bosanskog jezika ima podršku od strane Vlade Norveške, sam projekt trebaju podržati i roditelji, koji su često pasivni. “Vlada Norveške podržava učenje maternjeg jezika za sve iseljenike, tako da, što se toga tiče, mi nemamo problema s izučavanjem našeg bosanskog jezika. Ipak, ljubav prema domovini, kao i učenje bosanskog jezika kod doseljenika, rađaju se u kući, tako da je ključna uloga pri opredjeljenju za njegovanje tradicije i izučavanja bosanskog jezika ona roditeljska. Ako Norveška shvata značaj maternjeg jezika njenih doseljenika, onda se roditelji koji ne žele upisati dijete na instruktivnu nastavu bosanskog jezika trebaju zapitati da li ispravno usmjeravaju svoje potomke. Kao instruktor bosanskog jezika te koordinator za izbjeglice u Norveškoj, svjesna sam značaja savladavanja bosanskog jezika kod druge generacije bosanskohercegovačkih emigranata, pa je stoga i razumljiv moj apel roditeljima”, naglašava Lalić.

Bošnjaci u Norveškoj posebno su ponosni na brojne uspjehe postignute na individualnom planu. U posljednjem izdanju knjige Ko je ko u Norveškoj, u kojoj su predstavljena imena 1.000 najznačajnijih osoba ove zemlje, objavljenoj 2008. godine, Konjhodžić ističe da je uvršten Senaid Kobilica, glavni imam Islamske zajednice Bošnjaka. Ta je knjiga objavljena kao leksikon osoba koje stvaraju i utječu na svakodnevicu u norveškom društvu. Ova zbirka biografija važnih ljudi koja se izdaje povremeno štampana je svega petnaest puta od 1912. godine. Potrebno je spomenuti i Lea Ajkića, Mostarca koji je veliku popularnost stekao putem nekoliko televizijskih emisija. Značajno je spomenuti i put dugogodišnjeg novinara Televizije Sarajevo Uzeira Bukvića, nekada izbjeglice a sada veoma uspješnog pisca i režisera. Bukvić je u toku svog dvadesetogodišnjeg boravka u Norveškoj napisao jedanaest knjiga o pitanjima egzila, a trenutno radi na djelu posvećenom upravo zemlji koja mu je u teškim ratnim danima pružila utočište.

“U Norvešku sam dolazio dva puta kao reporter Televizije Sarajevo kako bih snimao priloge o našim izbjeglicama. Tada je Norveška bila jedina zemlja koja je primala izbjeglice iz Bosne i Hercegovine. Uslijed ratnih strahota i sam sam postao izbjeglica i u Norveškoj je počeo moj novi život. Na početku mi se nije baš sviđala ta država jer sam se s njom susreo u februaru, kada u Norveškoj vlada velika hladnoća. S dvije torbe u ruci, dvoje djece i ženom, kao jedinim imetkom i pouzdanjem, našao sam se te kišovite večeri, s namjerom da se tu, u Norveškoj, privremeno sklonim od rata u Bosni, s grupom bezimenih putnika, zemljaka, istosudbinaša, prazan, proziran, kao što je norveško nebo u vrijeme kad je oku najdostupnije. U Norveškoj sam pokušavao da svoje novinarsko iskustvo upotrijebim i da kamerom zabilježim prve utiske prognanih Bosanaca u nepoznatom i dalekom svijetu. Rezultat tog rada jesu tri dokumentarna filma: Tetovirane duše, Dženeta i Bosanska ljetna škola u Kristiansundu, i, nešto kasnije, film iz istog žanra The Journalist. Niti u filmovima, mada govore o fenomenu progonstva, niti u šestomjesečnom radijskom programu, kao ni u nekim pisanim publikacijama koje sam objavljivao tokom rata na bosanskom i drugim jezicima ne spominje se riječ mržnja, niti se mržnja uzima za kriterij”, priča Bukvić.

ODNOS PREMA DIJASPORI

Da i u drugoj generaciji Bošnjaci imaju veoma kvalitetnih pojedinaca, dokaz je Ahmed Lindov, koji je aktivan u Socijaldemokratskoj partiji Norveške. Lindov učestvuje i u radu Islamske zajednice Bošnjaka u Norveškoj.

“Politička opredijeljenost mi je uvijek bila okrenuta socijaldemokratiji i u augustu 2011. godine učlanjujem se u Arbeiderpartiet (Socijaldemokrate). Tokom 2012. godine postajem predsjednik omladinskog dijela stranke u općini u kojoj živim (AuF Kvinesdal). U proljeće 2015. godine stranka me kandidira za vijećnika u gradskom vijeću. Moja kandidatura za Vijeće Općine Kvinesdal bila je historijska, jer sam ja prvi stranac koji je kandidiran za neku političku funkciju u našoj općini. Na izborima u septembru 2015. godine stranka dobiva 35% glasova i time 9 mjesta u gradskom vijeću. Zahvaljujući velikom broju ličnih glasova, osvojio sam mjesto u Vijeću Općine Kvinesdal od 2015. godine do 2019. godine. U novembru 2016. godine postajem kandidat za Parlament Kraljevine Norveške. Nažalost, izbori u septembru 2017. godine nisu prošli dobro za stranku.

U politici imam san i cilj da jednog dana dođem do Parlamenta. Tako bih mogao aktivnije pomoći svojoj domovini Bosni i Hercegovini. Osim što sam aktivan u politici, ne zaboravljam odakle potičem, te zbog te činjenice nastojim da doprinesem radu Islamske zajednice. Želju za rad s Islamskom zajednicom naslijedio sam od svog babe Halida Lindova, koji je jedan od osnivača Islamske zajednice Bošnjaka u Norveškoj. Na godišnjoj skupštini Islamske zajednice u Norveškoj 2017. godine izabran sam za predsjednika Skupštine. Islamska zajednica veoma je bitna ustanova za skoro sve Bošnjake u Norveškoj jer ona radi na mnogo polja i nije isključivo samo aktivna na vjerskom planu. Zbog lošeg ili skoro nikakvog državnog finansiranja udruženja u Norveškoj, Islamska zajednica uzela je na sebe dosta odgovornosti. Aktivno učestvuje u edukaciji mladih o našoj tradiciji, podučava zainteresirane mektepskoj pouci od početka osnivanja, te ostale aktivnosti koje su u cilju jačanja svijesti o zemlji iz koje dolazimo”, ističe Lindov.

Nedim Makarević novoimenovani je ambasador Bosne i Hercegovine u Norveškoj, a u proteklom periodu imao je priliku upoznati se s aktivnostima naše zajednice u ovoj zemlji. Tvrdi da o Bosni i Hercegovini, ali i njenim građanima koji su se doselili ili su rođeni u Norveškoj, vlasti ove zemlje imaju riječi hvale, pa se može steći utisak da nekada naše sunarodnjake više cijeni u “tuđim” zemljama nego u onoj u kojoj su se rodili.

“Naša dijaspora odlično je integrirana. Sasvim sigurno, najbolje integrirana strana grupa u Norveškoj. Vrlo educirana grupa s kojom norveška vlast nema nikakvih problema, što mi je lično naglasio i norveški kralj. Naravno, takva informacija me raduje, ali mislim i da naši ljudi mogu mnogo više postići kada je riječ o organiziranju, pogotovo to može učiniti ova generacija koja je rođena ovdje. U određenim krugovima postoji negativno mišljenje o dijaspori, a to nam nije potrebno. S dijasporom treba raditi, posla je puno. Najidealnije bi bilo da imamo ministarstvo dijaspore, pa da se dijaspora sistemski uveže s državom. S obzirom na političko ustrojstvo, to nije realno, pa stoga svaki ambasador mora vidjeti šta u svom mandatu može uraditi. Cilj mi je da se ljudi druže, da znaju jedni za druge, da često posjećuju Ambasadu, da animiram ljude, pogotovo za izbore, jer su oni prognanici. Oni ne samo da imaju pravo odlučivati o stanju u svojoj zemlji nego dijaspora ima i moralnu odgovornost, posebno zbog situacije u manjem bh. entitetu, u kojem je loša situacija zato što ljudi ne glasaju”, napominje Makarević.

Bosna i Hercegovina i Norveška dvije su prijateljske zemlje, a ima prostora za saradnju i na višem nivou. Makarević je svjestan da Norveška, kao jedna od najbogatijih zemalja na svijetu, može biti od pomoći našoj domovini, stoga, kako kaže, nastojat će potaknuti Norvešku da Bosni i Hercegovini pomogne na više načina.

“Značajno je animirati Norvešku da više novca ulaže u Bosnu i Hercegovinu. Norveška može pomoći u rješavanju veoma značajnog problema za Bosnu i Hercegovinu, a to je dugogodišnji problem sa zaostalim minama iz prethodnog rata. Veliki je broj fondova putem kojih Norveška može finansijski pomoći našoj domovini. Moja su očekivanja da nam Norveška, također, pomogne i na putu prema učlanjenju u NATO savez, što je svakako jedan od glavnih prioriteta Bosne i Hercegovine”, zaključio je Makarević.