Na nivou predškolskog, osnovnog i srednjeg obrazovanja u Novom Pazaru, Tutinu i Sjenici kompletnu nastavu na bosanskom jeziku od prošle školske godine pohađa 15.536 učenika u 676 odjeljenja u 26 osnovnih, 9 srednjih škola i 3 predškolske ustanove. Do sada je štampano i u upotrebi je 229 udžbenika za nastavu na bosanskom. U sedam osnovnih škola u Prijepolju 126 učenika izučava predmet Bosanski jezik s elementima nacionalne kulture

“Vi imate pravo da učite, istražujete i da se obrazujete na svom jeziku, i to pravo vam niko ne može uzeti. Imate pravo da budete sretni u sadašnjosti i sigurni u budućnosti, da čuvate svoj ponos i dostojanstvo”, poručio je početkom decembra predsjednik Bošnjačkog nacionalnog vijeća (BNV) Sulejman Ugljanin tokom obilaska odjeljenja srednjih škola u Novom Pazaru u kojima se nastava odvija na bosanskom jeziku.

Ugljanin je ovu poruku poslao prilikom dodjele udžbenika koje je BNV osiguralo za prve generacije srednjoškolaca koji nastavu pohađaju na maternjem bosanskom jeziku.

Realizacijom ovog projekta, Vijeće je, kao predstavničko tijelo Bošnjaka u Srbiji koje se brine i o obrazovanju na maternjem jeziku, za učenike osiguralo udžbenike matematike sa zbirkom zadataka i čitanke, kao i udžbenike iz grupe nacionalnih predmeta: historije, likovne i muzičke kulture.

Projektom je obuhvaćen 1.091 učenik koji je ove školske godine upisao prvi razred srednje škole u Sandžaku kao i 300 učenika viših razreda srednjih škola u Tutinu i Sjenici, koji također pohađaju nastavu na bosanskom jeziku.

Na nivou predškolskog, osnovnog i srednjeg obrazovanja u Novom Pazaru, Tutinu i Sjenici kompletnu nastavu na bosanskom od prošle školske godine pohađa 15.536 učenika u 676 odjeljenja u 26 osnovnih, 9 srednjih škola i 3 predškolske ustanove. Do sada je štampano i u upotrebi je 229 udžbenika za nastavu na bosanskom. U sedam osnovnih škola u Prijepolju 126 učenika izučava predmet Bosanski jezik s elementima nacionalne kulture.

Ovi brojevi, kao i zvanični podaci prema kojima više od polovine bošnjačke djece u ove tri općine Sandžaka uči na maternjem jeziku, pokazatelji su da je bosanski jezik zaživio, prije svega, među sandžačkim Bošnjacima, ali i da je već utemeljen u obrazovni sistem Srbije.

SVE JE POČELO U TUTINU

Inicijativa za uvođenje bosanskog jezika u službenoj upotrebi, školama i medijima na području Sandžaka pokrenuta je još devedesetih. Za to se u svom političkom programu, prije svih, zalagala SDA Sandžaka, a kasnije je to sve pretočeno u praksu preko Bošnjačkog nacionalnog vijeća Sandžaka, koje je od 2003. godine preraslo u status Nacionalnog savjeta bošnjačke nacionalne manjine u Srbiji.

Prema važećem zakonu u Srbiji, nacionalni savjet predstavlja nacionalnu manjinu u oblasti obrazovanja, kulture, obavještavanja na jeziku nacionalne manjine i službene upotrebe jezika i pisma, učestvuje u procesu odlučivanja ili odlučuje o pitanjima iz tih oblasti i osniva ustanove, privredna društva i druge organizacije iz ovih oblasti.

Na inicijativu BNV-a, 20. oktobra 2004. godine, kao predmet Bosanski jezik sa elementima nacionalne kulture, održan je prvi javni čas iz bosanskog u Sandžaku, u OŠ “Dr. Ibrahim Bakić” u Ljeskovi (Tutin), na Pešterskoj visoravni.

Kompletna nastava na bosanskom jeziku u nekim školama u Sandžaku počela je u februaru 2013. godine.

Iako je bosanski uveden u nastavu u tri općine srbijanskog dijela Sandžaka, to je proces koji je započet mnogo ranije, i to za vrijeme Miloševićevog režima. Lokalni parlament Tutina donio je 27. novembra 1998. godine statut kojim se, između ostalog, definira da se općina Tutin nalazi na teritoriji Sandžaka, dijela koji je u sastavu Srbije. Ovim je aktom definiran grb općine, prvi takav izvan Bosne i Hercegovine koji u donjem dijelu ima zlatno-žuti ljiljan na zelenoj površini. Prvi je put zvaničnim pravnim aktom u Srbiji definirano da su na teritoriji općine Tutin u službenoj upotrebi ravnopravno bosanski i srpski jezik, latinično i ćirilično pismo.

Prvi koji je osudio donošenje ovog akta bio je Fehim Kurtović, tadašnji predstavnik Socijalističke partije Srbije (SPS) u Tutinu, kojem je posebno bila neprihvatljiva formulacija Bošnjaci, a ne Muslimani, koji su, kako je naveo, potpuno izbrisani.

Ustavni sud Srbije u januaru 2001. godine proglasio je neustavnim Statut Skupštine Opštine Tutin, ali su ljiljani na grbu i bosanski jezik i dalje u zvaničnoj upotrebi u toj općini. Ključni trenutak bio je popis stanovništva u Srbiji iz aprila 2002. godine, kada se apsolutna većina bošnjačkog stanovništva na području Sandžaka, pod kampanjom BNV-a “Formula opstanka”, izjasnila kao Bošnjaci, a za svoj maternji jezik prihvatili odrednicu “bosanski”.

U publikaciji Bosanski jezik ili pravo na identitet, u izdanju Centra za bošnjačke studije (CBS) u Tutinu iz 2005. godine, kroz dokumenta i izvode iz srbijanskih i crnogorskih medija hronološki je prikazano kako su se Bošnjaci u Sandžaku izborili za svoj identitet.

“Knjiga svjedoči kako je ova generacija sandžačkih Bošnjaka, kroz institucije sistema, izborila pravo na svoj nacionalni identitet i samim tim na ravnopravnost u državi u kojoj živi i u kojoj želi da dalje razvija i njeguje svoju nacionalnu i kulturnu samovoljnost i baštinu”, napisao je u predgovoru autor te knjige, tada narodni poslanik i predsjednik IO BNV-a Esad Džudžo.

Institucionalna borba Bošnjaka Sandžaka za identitetska prava prikazana je i kroz publikaciju Zaustavljeni proces, dokumenta 2009-2011, ostvarivanje prava sandžačkih Bošnjaka u Srbiji, u dva izdanja i s prijevodom na engleski jezik.

Uvođenje bosanskog i njegova implementacija u školama, javnosti, službenoj upotrebi i djelomično medijima intenzivirani su 2003. godine u Novom Pazaru, Tutinu i Sjenici. Istovremeno je u Beogradu i srbijanskim medijima bosanski jezik proglašavan izmišljenim i neustavnim, s porukama poput one iz jednog od novinskih naslova: “Bosanski neće proći.”

Uprkos svim osporavanjima iz Beograda, krajem oktobra 2004. godine već je štampan prvi udžbenik Bosanski jezik sa elementima nacionalne kulture. Novoizabrani ministar prosvjete i sporta Slobodan Vuksanović u Vladi Srbije, na čijem je čelu bio premijer Vojislav Koštunica, na prijedlog Republičkog savjeta za nacionalne manjine i nakon razgovora s predstavnicima BNV‑a, krajem decembra je odlučio da Bosanski jezik sa elementima nacionalne kulture već od drugog polugodišta bude uveden kao dodatni predmet za učenike prvog i drugog razreda osnovnih škola.

PRESUDIO JE POLITIČKI DOGOVOR

Bošnjaci su bili jedna od 38 manjina u Srbiji koja je ostvarila to pravo, do kojeg se ipak došlo političkom odlukom.

“Došlo je više do političkog nego do stručnog dogovora”, izjavio je tada predsjednik IO BNV-a Esad Džudžo.

Dvojica narodnih poslanika Liste za Sandžak bili su tada dio vladajuće većine koju je predvodio lider Demokratske stranke Srbije (DSS) i premijer Srbije Vojislav Koštunica (2004–2008). Tokom oktobarskih promjena 2000. godine Koštunica, inače u beogradskim krugovima oslovljavan sa “salonski četnik”, bio je prvi srpski političar koji je u javnim nastupima tokom izborne kampanje upotrebljavao termin “Bošnjaci”.

Intenzivnim aktivnostima BNV-a te uključivanjem eksperata iz ove oblasti, cjelokupno obrazovanje na bosanskom jeziku u Republici Srbiji uvodi se već od 2012. godine.

Vijećnik i član Odbora za obrazovanje na bosanskom jeziku BNV-a doc. dr. Sead Šemsović podsjeća da je provođenje obrazovanja na bosanskom jeziku započeto 20. oktobra 2004. godine, održavanjem prvog časa bosanskog jezika nakon skoro stotinu godina.

“Svaki od prelaza s jednog oblika na drugi predstavljao je i novu prepreku i, isto tako, novi izazov svima nama koji smo u ovom procesu od početka. Od prvih koraka važno mjesto zauzima aktiviranje roditelja da svoju djecu trebaju usmjeravati na obrazovanje na bosanskom jeziku i osvješćivanje svih društvenih slojeva da je obrazovanje jedini način očuvanja identiteta”, kaže Šemsović, koji se slaže da je politika jedino oruđe kojim se može postići ono što nacionalna naučna disciplina utvrdi da je za opstanak jednog etničkog identiteta neophodno.

“Valjanim umrežavanjem nauke i politike, koje neće biti na štetu drugog, nego u svoju korist, dobili smo izvanredne rezultate. Budući da su osporavanja započela već pri prvom spominjanju bosanskog jezika, značilo je da se struka sama s tim nacionalističkim pristupom Beograda ne može izboriti, već da u taj posao mora uključiti i politiku. Što je sasvim prirodno, jer ni osporavanja nisu bila samo stručnim vokabularom, već češće političkim”, konstatira Šemsović.

Inače šef Odsjeka za književnosti naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, Šemsović je prvi iz Sandžaka stekao diplomu profesora bosanskog jezika. Osjetio se, kako navodi, obaveznim da da doprinos ovom procesu Bošnjačkog nacionalnog vijeća. Najprije se uključio kao recenzent udžbenika, potom autor, te koordinator različitih komisija zaduženih za kreiranje ishoda i standarda obrazovanja na bosanskom jeziku, pa do predavača na seminarima nastavnicima bosanskog jezika.

“Najteži posao od svih jeste ustrajnost na dugom i složenom poslu kakav je ovaj. Brojne prepreke bivaju postavljene kako bi se odustalo, ali do toga neće doći. Posebna prepreka jeste interpretacija historijskih događaja, kao i različita historijska terminologija koja nije po ukusu srbijanskih historičara, za što će u budućnosti biti pronađeno rješenje”, ističe on.

Komentirajući činjenicu da bosanski jezik čak i u školama u kojima je uvedena cjelokupna nastava na bosanskom ne izučavaju sva bošnjačka djeca, Šemsović ističe da Bošnjaci kao narod postepeno shvataju da je obrazovanje na maternjem jeziku ključ njihovog opstanka.

Prema njegovim riječima, suštinski i (ne)opravdani razlog što bošnjačka djeca u Novoj Varoši, Prijepolju i Priboju ne pohađaju nastavu na bosanskom jeste što ove tri sandžačke općine kasne s uvođenjem bosanskog u postojeći školski sistem, a što je “rezultat ponajviše državnog odnosa prema Bošnjacima”: “Nadam se da će upornost Bošnjaka ovoga kraja uroditi plodom. Za to je potrebna želja što većeg broja roditelja da dođe do uvođenja odjeljenja koja će imati obrazovanje na bosanskom jeziku.”

MANIPULACIJE S “BOŠNJAČKIM JEZIKOM”

Uvođenju nastave na bosanskom, i općenito bosanskog jezika, najoštrije se protivila Srpska akademija nauka i umetnosti, što same državne institucije u Srbiji nije omelo da shvate važnost zaokruženja ovog procesa za zatvaranje bitnih poglavlja za ulazak zemlje u EU.

Manipuliranje terminom “bošnjački jezik” u medijima, smatra Šemsović, jeste klasičan primjer “razvlačenja pameti”: “Ova manipulacija, kao i svaka druga, ne koristi se relevantnim argumentima, što najbolje pokazuju brojni naučni odgovori s naše strane. Bošnjaci kao narod imaju puno pravo svoj jezik zvati kako sami žele.”

Što se tiče implementacije nastave na bosanskom u Sandžaku (Srbiji), tu je, navodi Šemsović, obrazovni sistem u potpunosti zaokružen.

“Imamo ukupno osnovno i srednjoškolsko obrazovanje na bosanskom jeziku sa svim potrebnim nastavnim planovima i programima te većinom potrebnih udžbenika. Na kraju školske 2016/2017. godine dobili smo i prve male maturante koji su eksternu maturu polagali na bosanskom jeziku. Univerzitet u Novom Pazaru preuzeo je obavezu certificiranja nastavnog osoblja za učešće u obrazovanju na bosanskom jeziku. Slijedi nam bavljenje revizijom nastavnih planova i programa za osnovnu i srednju školu, štampa nedostajućih udžbenika, te planiranje pokretanja univerzitetske katedre za bosanski jezik i bošnjačku književnost, koja će imati akreditiran nastavni plan i program, kao i institut na kojem ćemo provoditi naučno-istraživačke projekte od interesa za Bošnjake”, dodao je Šemsović.

Službena upotreba jezika i pisma definirana je Evropskom poveljom o regionalnim ili manjinskim jezicima, koju je Srbija ratificirala još 2005. godine. Pravo na upotrebu bosanskog priznato je u upravnom i sudskom postupku, kao i u komunikaciji sa svim državnim, regionalnim i lokalnim organima, ali neusklađenost zakona otvara prostora da se izbjegne primjena.

Zvanično, bosanski jezik u službenoj je upotrebi uveden u Tutinu, Novom Pazaru, Sjenici i Prijepolju, a u Novoj Varoši i Priboju nije.

Ilustracije radi, nazivi ulica u Novom Pazaru ispisani su latinicom i ćirilicom. Dvojezične su table na zgradi pravosudnih institucija, ali, ako to prethodno nije izričito zahtijevano od pravnih ili fizičkih lica, ni jedan poziv, dopis ili presuda nije urađen na bosanskom. Drastičan je primjer MUP-a Srbije, u kojem je svaki dokument, pa i lični dokumenti, isključivo na ćiriličnom pismu.

Potpredsjednica BNV-a zadužena za službenu upotrebu bosanskog jezika i pisma Vasvija Gusinac izjavila je da nacionalne zajednice izvan Vojvodine uživaju manja prava zato što regionalne vlasti daju veća prava i što multietnički pristup u Vojvodini traje mnogo duže nego u Sandžaku.

“Jezik je najmoćniji segment identiteta. Ako se ne njeguje i nije u svakodnevnoj upotrebi i službenoj komunikaciji, on umire. Država ima odgovornost i ne zalaže se mnogo za to. Kada bi bosanski jezik bio više u upotrebi, pogotovo kod državnih institucija i organa s javnim ovlaštenjima, to ništa ne bi štetilo srpskom jeziku”, poručila je potpredsjednica BNV-a.

Osim nekoliko lokalnih medija u Sandžaku, ni jedan medij, uključujući javni medijski servis Radio-televizija Srbija, nema programa na bosanskom jeziku.