Lijepo je bilo biti umjetnik koji još nije osjetio stvarnu realnost i brutalnost internacionalne scene. A kako ništa nisam znao o strani umjetnosti koja se odnosi na biznis, sve je mirisalo na debeli kolaps nakon što stipendija presahne. Nespreman na izazove tegobnog i laktaškog svijeta savremene umjetnosti, a bez realne mogućnosti povratka u društvo iz kojeg sam otišao, krenuo sam praviti smeće i tražiti kompromise
 nalazi se još nekoliko firmi nepoznatih umjetnika (koji su namjerno isprljali svoje pantalone da bi svi vidjeli da su oni istinski umjetnici). Tu se nalazi i firma koja se bavi preprodajom opreme za restorane, uglavnom frižidera raznih oblika i namjena. Kako posjeduju nekoliko prostora, neko stalno mora prebacivati stvari s jedne strane na drugu. I tako po cijeli dan.</p>
<p>Sizifa sam počeo pozdravljati jer više nije bilo smisla da prolazimo jedan pored drugog a da se ne pozdravljamo. On je bradat, povisok, pojak, loše obučen, s kundurama nekoliko brojeva većim, s očima smještenim na samim rubovima lica, kao da je duh koji je pobjegao iz neke daleke boce. Sizif vozi viljuškar i razbacuje palete naokolo po cijeli dan. Sve to pakira, lijepi, trpa u kartonske kutije, radi cijeli dan posao za trojicu. Tu i tamo bismo zastali da proćaskamo, generalne teme, ništa opterećujuće. Svakodnevno u prolazu primijetim kako Sizif radi iste stvari koje je radio i jučer, kako gura to svoje tamo-vamo. Ponekad se neka pošiljka vrati polupanog stakla, a onda to Sizif mora popravljati, ponovo pakirati i slati. Nije on u toj firmi jedini koji se pojavljuje, dođe s vremena na vrijeme i jedan visoki mršavko, cvikeraš koji ljutito prdi po hodnicima, širi ruke kao na koncertu Miše Kovača i objašnjava Sizifu kvantnu fiziku.</p>
<p>I baš u tim trenucima, kada me Sizif prekine u razmišljanjima o propasti moje umjetničke karijere, resetiram kompjuter i sve vratim na početne pozicije. Krenu misli kako sam mogao ovo, kako sam mogao ono, kako je za sve kriv taj i taj datum, ta i ta godina, taj i taj rat. <em>Raspolagati svojom mukom nije mala zajebancija</em>. Svakim danom poželim barem jednom da se mijenjam sa Sizifom, da ga natjeram da me nauči voziti viljuškar, a ja njega kako se pravi umjetnost za druge, treće, četvrte, pete…</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
KišaSljedeći članak
Računajte na nas
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo