“Krajičkom oka, nedaleko od mene, na brežuljku koji se okomito uzdizao nad rijekom, opazio sam ženu odjevenu u crno. U jednom trenutku zakoračila je u ambis i pala u rijeku. Potrčao sam, usput nekako skinuo jaknu i cipele i bacio se u mutnu vodu. Nju odvezoše u bolnicu, mene strpaše u policijski auto, pa u pritvor na ispitivanje. Nisu povjerovali u moju priču”
 Usnila je Margarita nepoznati joj predio – beznadan, tmuran, pod namrgođenim nebom ranog proljeća. Usnila je sivo nebo po kojem promiču paperjasti oblačići, a pod njima nijemo leti jato gačaca. Nekakav jadan mostić. Pod njim mutna proljetna rječica, tužno, osiromašeno, polugolo drveće, usamljena jasika, a nešto dalje – među drvećem, iza neke bašče – brvnara, ili posebna ljetna kuhinja, ili kupatilo, đavo će ga sam znati šta. Unaokolo sve nekako mrtvo, i do te mjere turobno da čovjeka nekako stalno vuče da se objesi o onu jasiku tamo, kraj mostića. Ni daška vjetra, ni oblak da se pomjeri, nigdje ni žive duše. Pravi pakao za čovjeka.”</p>
<p>– I, šta kažeš – veli.</p>
<p>– Znam šta ti hoćeš da kažeš.</p>
<p>– Šta?</p>
<p>– Da je taj fragment vjerna fotografija stanja u kojem jesmo, da je u suglasju sa sentencom: “Ko je vidio sadašnjost, vidio je i prošlost i budućnost”, da je u svojoj supstancijalnosti čovjek kroz stoljeća i milenije uvijek isti, da je, zapravo, uvijek sve bilo isto, a mijenjala su se samo lica poput glumaca na bezvremenoj pozornici, i da mi ne živimo ništa drugo što već nisu vidjele i proživjele nebrojene generacije prije nas.</p>
<p>– Ti to nešto naširoko, ono, profesorski, ali dobro, slažem se. Ipak, nije baš sve isto kao što kažeš. Vidi! Bulgakov opisuje nekakvu beznadnu pustaru, a gdje smo mi? U gradu, usred civilizacije! I šta radimo? Ti, umjesto da si na poslu, sjediš u stolarskoj jer ti “civilizacija” ne dopušta da radiš, a ja, budući da ne mogu preživjeti od bijedne penzije, i dalje radim posao za koji objektivno više nisam sposoban! Dakle, nešto tu debelo nije u redu! I zašto je to tako? Mora li biti tako? Je li to usud, šta li?</p>
<p>– Usud, usud – govori ulazeći u radnju naš zajednički prijatelj B. Obrazovan, stručan i, poput mene, bešćutno prognan iz tuzlanske “civilizacije”, povremeno, na tri mjeseca, odlazi u Njemačku, radi teške fizičke poslove, time prehranjuje porodicu i kako-tako održava je na okupu. Dugo se nismo vidjeli, pa je naš susret srdačniji nego obično. U međuvremenu, dok je B. hrmbačio u Njemačkoj, čuli smo od njegovog sina da je nekoj ženi, koja se pokušala utopiti u rijeci, spasio život. Radoznali R. insistira da čuje priču, potanko, do u detalj, a B. umorno odmahuje rukom, nije mu do toga, ali, na koncu, popušta i pristaje. Ja, opet, znajući da je škrt na riječima, nimalo iznenađen, slušam ovo:</p>
<p>– Sjedio sam na obali rijeke i plakao – reče i ušuti.</p>
<p>– A zašto si plakao – začuđeno će R.</p>
<p>– Ma, zezam se. Parafraziram Coelha. Tako se nekako zove jedna od njegovih knjiga. Helem, zaista sam jednog nedjeljnog popodneva sjedio na obali Rajne. Ni o čemu nisam mislio. Samo sam, poput autiste, zurio u ogromnu, metalnosivu rijeku. Ipak, krajičkom oka, nedaleko od mene, na brežuljku koji se okomito uzdizao nad rijekom, opazio sam ženu odjevenu u crno. U jednom trenutku, zakoračila je u ambis i pala u rijeku. Potrčao sam, usput nekako skinuo jaknu i cipele i bacio se u mutnu vodu. Oboje smo imali sreće. Vodeni pritisak izbacio ju je na površinu, nije bila daleko od obale, pa sam jednom rukom pridržavao nju, a drugom se hvatao za šipražje i izvukao je van. Na obali su već bili neki ljudi, pa, već kako to ide – vještačko disanje, ispumpavanje prljave vode iz pluća, kašalj, bljuvanje, povraćanje… Preživjela je. Ubrzo, stigla su ambulantna kola i policija. Nju odvezoše u bolnicu, mene strpaše u policijski auto, pa u pritvor na ispitivanje. Nisu povjerovali u moju priču. Tri dana bio sam pritvoren. Srećom, ljudi koji su bili na obali vidjeli su šta se desilo i svjedočili su u moju korist. Potpisao sam izjavu koju sam dao i pustili su me van. To je sve.</p>
<p>– Nešto ti to nabrzinu – procijedi R. A žena koju si spasio?! Je li ti se zahvalila?</p>
<p>– Nije, nismo se ponovo vidjeli.</p>
<p>– A zašto si rekao – usud, usud kad si ulazio u radnju?</p>
<p>– Zato što njoj nije bilo suđeno da umre, a meni, opet, nije bilo suđeno da završim u zatvoru. Malo je falilo. Ko zna ko je ta žena i kako bi svjedočila o meni ili protiv mene.</p>
<p>– Jah, ružnog li vakta. Spasiš insanu život i još si sretan ako ne završiš u zatvoru zbog toga – prošaputa R. i obori glavu.</p>
<p>Zašutjeli smo, a turobna pustara o kojoj je Bulgakov pisao na trenutak učini mi se živom, stvarnom i vidjeh nas trojicu u njoj, premda smo usred grada, usred pulsirajuće, samožive i nama nedostupne “civilizacije”.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Zbog čega NATO smeta Dodiku i ČovićuSljedeći članak
AGATHA JOŠ NIKOG NIJE UBILA
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo