Sjedim i razmišljam o svim niskostima i predrasudama koje su me pratile kroz život. Sjećam se svog rasizma i svoje ksenofobije, pljuvanja na češke šatore, smijanja dok su maltretirali “šiptare” u JNA, gnušanja zbog dolaska prvih Kineza u Sarajevo, izbjegavanja da u metrou sjednem pored crnaca i Meksikanaca
, pa su se pred romantikom predrasude gurale ustranu. Svako bi izabrao svoju Čehinju, kupio joj sladoled, možda i Coca-Colu, i krenula bi priča. Poslije bi se, eventualno, ljubakalo na nekoj klupi u mraku, otišlo na plažu, a sutradan noga u dupe.</p>
<p>Sjećam se k'o jučer kada je za vrijeme Olimpijade neki konobar pokušao olešiti Kirka Douglasa tražeći mu neku basnoslovnu sumu za jedan obični viski. Kirk k'o Kirk, nije bio budala. Iako je imao novaca, zašto bi Kirk ispao magarac pa platio viski u nekoj pripizdini skuplje nego usred Hollywooda?! Konobar je kontao da ovaj pare bere s grane, nije razmišljao o tome da je možda Kirk imao teških momenata u životu, kad nije imao love, i sigurno ju je znao cijeniti više nego naš konobar.</p>
<p>A onda bi se opet na ulici pojavio neki crnac, vjerovatno neki nesvrstani student iz Somalije ili Sudana, hodao sam samcijat ulicom i kupio poglede prolaznika. Nijedna djevojka ne bi se usudila prošetati s njim ulicom, a ako bi se to slučajno desilo, sutra bi sve brujalo o tome, jadna cura fasovala bi sve pogrdne izraze koji bi se mogli izgovoriti. Ako bi to došlo do ušiju njenih roditelja, nastala bi porodična drama s nesagledivim posljedicama.</p>
<p>Pravi stranci stigli su tek u ratu. Nisu to bili “glupi” turisti već ljudi s internacionalnim reputacijama. Bacali bismo im se pod noge, naša servilnost nadilazila je granice ukusa. Moglo se od njih izbiti nekih cigara, pokušati dokazati da smo i mi civilizirani i da nismo primitivci s naslovnih strana svjetskih časopisa kakvim su nas obično predstavljali. Nije bilo bitno ko je ko i odakle je, naša dužnost bila je da budemo prema njima susretljivi i ponizni, iako nismo imali pojma zašto su tu i šta rade. Biti pozvan na večeru u neki restoran zatvorenog tipa, koji je služio isključivo strancima, za nas jadnike bila je naučna fantastika. Neki su se uštelili u tome, dobili dobre poslove kod stranaca, pa su i oni postali posebni, dobivali visoko mjesto u društvu koje im inače nije bilo namijenjeno.</p>
<p>I tako, sjedim i razmišljam o svim niskostima i predrasudama koje su me pratile kroz život. Sjećam se svog rasizma i svoje ksenofobije (prema “gorima” od sebe), pljuvanja na češke šatore, smijanja dok su maltretirali “šiptare” u JNA, gnušanja zbog dolaska prvih Kineza u Sarajevo, izbjegavanja da u metrou sjednem pored crnaca i Meksikanaca i sličnih stvari kojih ranije nisam bio svjestan. Dug sam put prošao, milion je godina protutnjalo, a demoni iznutra još tu i tamo iskaču. A onda se udarim šakom u glavu, sebi nešto opsujem, u nevjerici stanem i posmatram neku tačku kao da će se ta tačka pretvoriti u gumicu i izbrisati svu prljavštinu prošlosti koje se tako mnogo stidim.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Nakon svega, ostala je samo priča, maglovita i neprovjerljivaSljedeći članak
Nije ti ono selo, ono su zvijezde
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo