Knjiga Bosna i Hercegovina u spisima Ahmeda Dževdet-paše, koju je prevela i priredila Kerima Filan, predstavlja zanimljivu, ali i veoma važnu arhivsku građu koja može pomoći u rekonstruiranju političke, ekonomske, društvene i kulturne klime u Bosni i Hercegovini sredinom 19. stoljeća. Dževdet-paša je deset godina bio na položaju zvaničnog historiografa Osmanskog carstva, a jedno od njegovih djela jeste Tezakir. Knjiga Bosna i Hercegovina u spisima Ahmeda Dževdet-paše sadrži prijevod onih dijelova Tezakira koji govore o boravku Dževdet-paše u Bosni, gdje je u svojstvu visokog državnog povjerenika proveo period od početka ljeta 1863. do jeseni 1864. godine. S obzirom na politološku, kulturološku i antropološku vrijednost njegovih spisa, još u ovom broju Stava donosimo dijelove Dževdet pašinih zapažanja
. Uprava suda se stoga žalila da u takvim uvjetima “plaća predsjednika suda ostaje posve nepokrivena”. Ova žalba jako me začudila. Stoga sam odmah otišao na trgovački sud i pregledali smo sve knjige. Ustanovio sam da tokom dvanaest mjeseci najviši mjesečni prihod nije prešao 350 kuruša, a i to je bilo posve rijetko. Uglavnom se tokom jednog mjeseca ostvarivao prihod od 150 do 200 kuruša, što je zabrinjavajuće i začuđujuće.</p>
<p>Pokazalo se da su ti skromni prihodi ostvareni od sudskih parnica koje su se vodile za trgovce izvan Sarajeva. Sarajevski trgovci uopće nisu dolazili na sud. Stoga je bilo potrebno da ispitam kako se u Bosni trguje.</p>
<p>Ispitao sam to pitanje i ustanovio sam da su trgovačku robu, kako onu iz Istanbula, tako i onu iz Austrije, nabavljali samo sarajevski trgovci, dok su trgovci iz drugih sandžaka i kadiluka dolazili u Sarajevo, kupovali robu u dućanima sarajevskih trgovaca i prevozili je u svoj kraj gdje su je prodavali. Trgovac iz unutrašnjosti dođe u Sarajevo, ode u magazu nekog velikog trgovca s kojim je navikao poslovati i kaže koja mu je roba potrebna. Pomoćnik koji radi u magazi zapiše svu tu robu. Robu upisuje u vertikalni stubac, a pored naziva robe, za svaku vrstu pojedinačno, upisuje količinu koju trgovac traži i cijenu robe. Potom ispiše račun u kojem stoji sve to isto zapisano, to jest, račun izgleda isto kao zapis u trgovačkoj knjizi. Za to vrijeme pripremi se i upakuje roba i trgovcu iz unutrašnjosti se skupa s robom preda i taj račun.</p>
<p>On preuzme robu i preveze je u svoj kraj, gdje je prodaje, uglavnom jednom određenom krugu kupaca i s istim trgovačkim postupkom, to jest na povjerenje. Sarajevski trgovac u određenim vremenskim razmacima pošalje svog čovjeka da pokupi novac koji mu duguju trgovci u unutrašnjosti. Lokalni trgovci predaju mu dio dugovanja, a on njima priznanicu da je novac preuzeo. Zajedno s robom, koju će prevesti u svoje mjesto, preuzimaju i račun o vrsti i vrijednosti robe. Pri tome sarajevski trgovci od njih ne traže nikakvu garanciju o tome da će platiti preuzetu robu, ne traže nikakvu potvrdu ni osobu koja bi bila svjedok o preuzimanju robe. Prema tome, kada bi neki od tih trgovaca porekao svoj dug, sarajevski trgovac ne bi imao na osnovu čega da ga tuži.</p>
<p>Trgovački sud za pokretanje sudskog postupka traži potvrdu, a za šerijatski sud potreban je svjedok. Tako, ustvari, ne postoji sud koji bi mogao rješavati eventualne sporove u bosanskom načinu trgovanja. Eto, tako smo ustvrdili šta je razlog zbog kojeg ovdašnji trgovci ne dolaze na sud.</p>
<p>Kako se onda odvijalo trgovačko poslovanje bez potvrda i svjedoka u jednom velikom ejaletu kao što je bosanski? Iskreno, to me zanimalo. Među sarajevskim trgovcima bio je jedan po imenu Mehmed-aga Merhemić. Pozvao sam ga i upitao: “Koliko je vrijednost trgovačke robe koju si dao u unutrašnjost na povjerenje i čekaš na naplatu?” Rekao mi je da mu trgovci iz unutrašnjosti duguju više od 10.000 kesa novca. Upitao sam ga: “Imaš li kakvu potvrdu ili svjedoke?” “Nemam”, odgovorio je, “nije običaj da se uzimaju.” “Pa dobro, a šta bi uradio da ti neki od trgovaca s kojim posluješ poreknu dugovanje?” Začudilo ga je moje pitanje pa mi je uz osmijeh odgovorio: “Kako može poreći? Odnio je toliku robu i račun o nabavci.” “A da neki od trgovaca umre, zar ti ne bi bio na gubitku?”, upitao sam ga. “Ako umre, moj račun će se naći u njegovoj ostavštini. Njegovi nasljednici će vratiti dug.”</p>
<p>Doista, kad bi umro neki trgovac iz unutrašnjosti koji je robu nabavljao od nekog sarajevskog trgovca, odmah su se u Sarajevo slali računi i priznanice koje su pronađene u ostavštini i otplaćuje se njegov dug. Ako su iza umrlog ostala malodobna djeca, navodno, kadija nije popisivao ostavštinu sve dok se ne bi otplatio dug sarajevskom trgovcu. Doista, sarajevski trgovci su tvrdili da im nikad niko nije porekao dug.</p>
<p>***</p>
<p>Prije nekog vremena, kada je trebalo provesti određene promjene u agrarnim poslovima, pozvali smo u Istanbul 42 predstavnika iz 7 sandžaka Bosanskog ejaleta. Da bismo utvrdili kakav je odnos između zakupa koji age uzimaju od zemljoradnika i interesa koji se uobičajeno uzima, upitali smo najprije muslimane koliko se u Bosni uzima kuruša na ime interesa za posuđenu kesu novca.</p>
<p>Njihov odgovor bio je: “Haša (sačuvaj Bože), mi ne uzimamo interes. Mi nećemo haram-paru u kuću.” Potom smo isto pitanje postavili nemuslimanima. I oni su odgovorili: “Mi ne uzimamo interes. To rade Jevreji, a i oni odnedavno. Mi, kršćani i muslimani, jedni drugima posuđujemo novac, a interes ne uzimamo. Među nama nije običaj ni da jedni drugima dajemo garanciju o vraćanju duga, a, eto, od nedavno se pojavila ta novina.” Ispitao sam te njihove navode i uvjerio sam se da je sve onako kako su kazali. Radi se, naime, o tome da su pojam interesa među nemuslimane unijeli stranci kada su počeli dolaziti ovamo.</p>
<p>(Kraj feljtona)</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
