fbpx

Razumljivo je da skoro svim političkim subjektima u BiH ne odgovara trenutno ustavno uređenje i okvir političkog djelovanja, ali je neshvatljivo da se legitimni zahtjevi nastoje ostvariti silom, prijetnjom, terorom, neprovođenjem odluka Ustavnog suda BiH, riječju – potpuno nelegalno. Da je 1929. godina, Dodik bi već zaveo diktaturu, a onda donio ustav po mjeri onog iz 1931. godine. No, ovo je 2020. godina i Bošnjaci se pitaju isto koliko i svi ostali

Ova apelacija nije niti najmanje naivna niti neusklađena s ključnim međunarodnim faktorima. Ona ne samo da prebacuje lopticu gdje joj je mjesto, u entitet RS, i ukazuje na kršenje ljudskih prava, odnosno Evropske konvencije, već i skreće pažnju na nerad i neaktivnost Valentina Inzka, OHR-a u cjelini, koji je po Daytonu odgovoran za civilni dio provedbe mirovnog sporazuma i zaštitu i provođenje svih njegovih aneksa, pa i aneksa 4. i 7. (Ustava i povratka) i svih odluka ustavnih i međunarodnih sudova

Umjesto da se dogovaraju nove reforme na evroatlantskom putu, uporno se nastoji ponovo dogovarati već dogovoreno. Srpska i hrvatska politika problematiziraju čak i ono oko čega postoji konsenzus već dvije decenije i traže se novi ustupci. Od Bošnjaka se, u pravilu, traži najveći konsenzus, polazeći od premise da njima najviše treba BiH. Ova je praksa tokom godina prerasla u praksu političkog iznuđivanja i ucjene. Kao opravdanje se koristi ugroženost od tobožnjeg bošnjačkog unitarizma i centralizirane građanske države