fbpx

Boraveći u zatvoru u Foči nakon sudskog procesa na nivou Okružnog suda u Sarajevu, zatim Vrhovnog suda BiH i na kraju Saveznog suda Jugoslavije, Alija Izetbegović je 8. aprila 1986. godine podnio saveznom javnom tužiocu Zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv presude Saveznog suda 1985., i Okružnog suda u Sarajevu 1983. i Vrhovnog suda BiH 1984. godine. Ovaj dokument, koji je Izetbegović ispisao rukom pa prekucao na pisaćoj mašini i koji je, treba to naglasiti, bio posljednje pravno sredstvo kojim se Izetbegović uopće mogao braniti nakon presude Saveznog suda, na najbolji način svjedoči njegovu nevjerovatnu upućenost u detalje krivičnog prava. Istovremeno, ovaj dokument otkriva Aliju Izetbegovića i kao izuzetnog “čitaoca” koji je kadar dekonstruirati tri presude tako moćno i uvjerljivo da se postavlja pitanje kako je uopće bilo moguće donijeti osuđujuću presudu, čak i u jednom montiranom procesu kakav je bio Sarajevski proces. Dokument je ispisan na četrdeset stranica, pa ćemo, zbog dužine teksta, jedan njegov dio prepričati, a drugi citirati. Posebno je zanimljivo što se Izetbegović u tekstu ponajviše bavi Islamskom deklaracijom, djelom koje je i dalje predmetom javnih rasprava. Izetbegović ne ostavlja prostora sumnji da to nije njegovo autorsko djelo, već potvrđuje autorstvo i uvjerljivo brani svoja stajališta

U dokumentu slabo poznatom javnosti porodice Izetbegović, Behmen, Kasumagić, Latić, Bičakčić, Spahić, Čengić, Behmen, Živalj Saveznom Sudu SFRJ u Beogradu, na ruke predsjednika Saveznog suda, dostavljaju zajedničku molbu da se osuđenima zbog “muslimanskog nacionalizma” u Sarajevskom procesu konačno presudi prema tadašnjim zakonima u SFRJ. U ovoj molbi, pored ostalih neospornih činjenica, navode se i suđenja u drugim sudskim procesima u Beogradu koja su pokazala da “u ovoj našoj, zajedničkoj Jugoslaviji ima mnogo više pravde za optužene koji nisu muslimanske nacionalnosti”. Na kraju molbe porodice navode kako još vjeruju u pravdu, ljude i zakon, te da će, unatoč dosadašnjim razočarenjima, pravdu, čovječnost i zakon ponovo afirmirati

Saslušanje Mustafe Busuladžića oficiri OZNA-e započeli su krajem aprila 1945. godine bez prisustva advokata i bilo kakve pravne zaštite, a privid pravičnosti tog isljeđivanja pokušali su stvoriti tjeranjem Busuladžića da svaku stranicu svog iskaza parafira potpisom. S obzirom na to da su metode OZNA-e, kasnije UDBA-e, dobro poznate, bez sumnje zaključujemo da je Busuladžić kao “narodni neprijatelj” svoj iskaz dao pod teškim fizičkim i mentalnim zlostavljanjem. Bez obzira na to, ovo je jedini pisani trag njegovih stavova prije pogubljenja, kao i stavova njegovih isljednika. Časopis Stav za sada neće ulaziti analiziranje saslušanja, kojeg objavljujemo bez lektorskih intervencija, te će to prepustiti stručnim saradnicima u narednim brojevima našeg sedmičnika. Do tada, ove ekskluzivne materijale, uključivši i presudu Vojnog suda Komande grada Sarajeva, ostavljamo na prosudbu našim čitaocima

Iako se vrlo brzo nakon tragedije znalo kako je eksplozija rezultat spleta nesretnih okolnosti, istraga je vođena godinama, a suđenje okončano tek ovih dana. Nažalost, nesreću u skladištu municije izazvao je tragično stradali Safet Begović, koji je regrutu pokazivao bombu i kako ona izgleda. Iz ko zna kojih razloga, bomba mu je eksplodirala i izazvala smrt trojice ljudi

Teroristički udar u Reyhanlıju bio je jedan od napada u koje je sirijski režim direktno umiješan. Priča je mnogo zloslutnija i ukazuje na sabotažu unutar obavještajnih, policijskih i pravosudnih struktura Turske. Ne treba biti ekspert za Tursku da bi se pogodilo da je sabotaža dolazila od kadrova terorističke organizacije fetulahdžija koji su u te institucije infiltrirani

Važnost ovog procesa ne može se precijeniti upravo zbog veze FETÖ-a s pučem. Ta veza, koliko god bila jasna u Turskoj, (i dalje) jeste nejasna ili “nejasna” posmatračima izvan Turske. Strani izvještači, barem sudeći po tome kako se o početku suđenje izvještava u inostranstvu, potrudit će se da to tako (nejasno) i ostane