fbpx

Prije nekoliko je dana iznad Višegrada postavljen pet i po metara visok krst kojim tamošnje vlasti obilježavaju datum kada je u borbama oko tog grada poginulo nekoliko ruskih dobrovoljaca. Prema dostupnim podacima, oko 700 Rusa učestvovalo je u ratu u BiH u redovima Vojske Republike Srpske, a neki su od njih, dvije decenije kasnije, učestvovali u pobuni i ratu u Ukrajini, gdje su dovodili svoje bivše saborce iz BiH i Srbije

Iz jedne informacije iz Travnika doznajemo kako su spiskovi ljudi koje je trebalo pratiti “dolazili iz Zenice. Samo za Stanicu milicije u Travniku došao spisak s preko 1.600 lica, a po nekoliko stotina za ostale stanice”. Na istome mjestu vidimo kako je komandir policijske stanice u Vitezu vidio svoj dotadašnji rad. “Radili smo i slali informacije o sprovođenju reforme, o nenamjenskom trošenju sredstava, o opravdanosti investicija itd. Podatke smo dobivali od pojedinaca članova SK koji to nisu htjeli da iznesu na sastancima organizacije i na drugim skupovima”

“Ne smijemo dozvoliti da ostane neispričana priča o ubistvu jednog umjetnika, prosvjetnog radnika. Ovo je priča o ubistvu cijele njegove porodice. Nastavnik Rašid važio je za čovjeka koji nikad ni mrava ne bi zgazio i to će vam svi koji su ga poznavali potvrditi. Rašid i njegov maloljetni sin Mersad posljednji su put živi viđeni u logoru Sušica. Rašidova je dženaza bila 2011. godine, a pored njegovog mezara na Šehidskom mezarju Rakita u Vlasenici, u subotu 22. aprila, tokom zajedničke dženaze, bit će ukopan i njegov sin Mersad”

Borbom povratnika, roditelja djece iz Kozarca, iniciran je i potpisan još uvijek važeći Privremeni sporazum o zadovoljavanju posebnih potreba i prava djece povratnika. U njihovoj se školi, od prvog dana povratka pa do danas, uprkos svim pritiscima i naredbama, govori i uči bosanski jezik. Možda se formula uspjeha ovih ljudi upravo krije u činjenici da oni nikada sebi nisu ni postavljali to besmisleno povratničko pitanje: Zašto tražiti da budeš prihvaćen u sredini koja je ustvari tvoja

“Kada nakon dugo godina dođete u rodno mjesto i zateknete ga u tako zapuštenom stanju, to vas zaboli. Ali, ipak, mi Kameničani smo ti koji moramo dovesti stvari u red na ovom prostoru. Prvo moramo stvoriti uvjete za normalnu egzistenciju, a onda se potruditi da sačuvamo od zaborava patnju i stradanja ovdašnjeg stanovništva. To je potrebno i onima čiji su očevi počinili kriminal ovdje, kao i onima čije su porodice stradale”

Čak su i sjećanja stigla dobiti bore. Ali nisu izblijedjela. Najčešće toga nisam svjestan, ali kad ih pokušam staviti na papir, osjetim da je svaki djelić mene osuđen da nosi teret vremena u kojem nam se nije dalo da budemo pobjednici. Možda u prošlost bježimo jer, obitavajući u njoj, stječemo dojam da ju možemo promijeniti: – uvjereni da nam budućnost kroje drugi, da na sadašnjost nismo kadri utjecati, skrivamo se duboko u sjećanja, pletemo ih i rasplićemo kako nam volja, ne košta nas ništa

Ustavne promjene, kada se primijene poslije izbora 2019. godine, imaju potencijal da donesu Turskoj prijeko potrebnu političku stabilnost na duge staze. U kvaziparlamentarnom sistemu tokom 95 godina, umjesto normalnih 20, promijenjeno je čak 65 vlada. Ova dinamična zemlja “vožena” je kao “pod ručnom”, a slabe koalicije otvarale su kapije vojnim pučevima. Želja Zapada da Turska ostane sapeta u nefunkcionalnom sistemu kada jednom više ne bude bilo moguće napraviti većinsku vladu nije prijateljska