fbpx

Među dragocjenim svjedočanstvima o Srebreničkom genocidu jeste i ono Hasiba Suljića. Rođen je 26. juna 1980. godine u mjestu Slatina, mjesna zajednica Sućeska, općina Srebrenica, kao četvrto dijete oca Hasana i majke Munire. Kao petnaestogodišnjak, u julu 1995. godine uspio se probiti do slobodne teritorije. Želja za životom i susretom s majkom nosili su njegovo umorno i ranjeno tijelo. Dvadeset i pet godina kasnije, Hasib je napokon zabilježio svoje svjedočenje. Oslovljeno radnim naslovom Put smrti, ovo je svjedočanstvo trenutno u pripremi za štampu. Ipak, Izdavačka kuća “Dobra knjiga” ustupila je Stavu Suljićevu priču, čiji dio donosimo u redovima što slijede. Priča je to o mukotrpnom probijanju ka slobodnoj teritoriji i potrazi za najmilijima. O nadi i neizvjesnosti. Gladi i neizrecivoj tuzi. Priča je to o susretu s majkom koja ništa nije znala o sudbini svog sina

Književnik i publicista Uzeir Bukvić rođen je 1946. u Kukuljama, kod Bijelog Polja. U Brčkom je završio gimnaziju, a potom je studirao na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu. Radio je u Brčkom i Sarajevu, a za svoj rad u medijima je nagrađivan. Nakon što je izbjegao iz Brčkog u Norvešku, radio je kao reporter u Bosanskoj pošti, dijaspornim novinama koje su 20 godina izlazile u Skandinaviji. Član je Saveza pisaca Kraljevine Norveške i Saveza slobodnih novinara ove države. Autor je velikog broja dokumentarnih filmova, a ističe se film Tetovirane duše. Njegova proza često svoju uspješnost duguje dokumentarističkom pristupu koji vješto kombinira s fikcionalnim. Dobitnik je norveške Nagrade za ravnopravnost. Od 1994. godine živi u Norveškoj i u statusu je slobodnog pisca, novinara i filmskog radnika

. Prilazi joj mlada aktivistkinja Helsinškog odbora s namerom da joj odgovori na gomilu pitanja. Postaje jasno da “manjinka” nije baš sasvim sigurna ni gde je Bosna, ni ko tamo živi. “Kada se to desilo, da li je to bilo onda kada je Bosna htela da se odvoji od nas?”, pita. “Ko je tu ubijen? Albanci?”, dodaje, pomalo bojažljivo, ali svakako radoznalih, bistrih očiju

Kadir Habibović rođen je u Srebrenici 1964. godine, po zanimanju je mašinski tehničar. Radio je na raznim poslovima u Rudniku boksita “Srebrenica”. U maju 1992. teže je ranjen. Ratne godine preživljava s gelerima u desnoj nozi. Padom Srebrenice, 11. jula 1995. godine, odlazi u Potočare s nadom da će dobiti zaštitu od UN-ovog holandskog bataljona. Srpski vojnici ga 13. jula odvajaju od porodice, a potom ga vezuju, pljačkaju, muče i tokom noći, u grupi zarobljenih Bošnjaka, transportiraju na mjesto (strijeljanja) u blizini Rašića Gaja, općina Vlasenica. Kadir uspijeva, doslovno u posljednjem trenutku, izbjeći smrt. Nakon nekoliko dana lutanja po bosanskim vrletima, glađu izmoren, razmišlja o predaji. U tom trenutku slabosti Glas s planine Udrč ukazuje mu na spas i 27. jula 1995. godine izlazi na slobodnu teritoriju, a dan kasnije pronalazi svoju porodicu. Njegova knjiga Život protiv smrti, u izdanju “Dobre knjige” iz Sarajeva iz 2014. godine, romaneskno je svjedočenje o ovim događajima.

Kad nakon 1945. godine kažeš Auschwitz-Birkenau, zna se šta je! Nemoralno je pomisliti da je to grad, selo, krajolik. Kao što se zna šta je i kad nakon 1995. godine kažeš: Srebrenica! Ništa tako okrutno kao zločin ne oduzima smisao svemu: životu, nadi, riječima, imenima mjesta, njihovoj prošlosti. Višegrad, Žepa, Omarska, Keraterm, Srebrenica..., taj niz imena sada znači isto ili nalično onom jezovitom nizu imena Treblinka, Dahau, Auschwitz, Sobibor, Belzec, Birkenau...