fbpx

Već tri godine egzistira ovaj karate klub, i za to su vrijeme njegovi članovi osvojili više od 500 medalja na raznim takmičenjima. Ni s jednog takmičenja na kojem su nastupili nisu se vratili u Srebrenicu bez medalje

Posla uvijek ima za one koji su vrijedni i žele raditi, a isto tako, ima i onih kojima rad i nije prioritet. Saib i Muharem primjer su kako se u Podrinju može uspjeti, jer nije sve tako sivo kako se možda čini na prvi pogled. Razmjere genocida u Podrinju i danas su vidljive, ali i želja za životom preživjelih također

“Nije došao.” Ove dvije riječi obilježile su sudbinu brojnih srebreničkih porodica, obilježile su kraj nadanja da će se muškarci iz tih porodica ikada pojaviti živi. Neki nikada nisu došli. S druge strane, u svom izbjegličkom jadu najljepša vijest koja se mogla čuti sadržana je u jednoj riječi: “Prešao.” Trenutak kada je Hajrudin prešao ovjekovječen je fotografijom

Senad Đozić, Hariz Alić, Ahmed Hrustanović i Sejdalija Suljić četiri su mlada čovjeka rodom iz Srebrenice koji su se u nju vratili nakon izbjeglištva. Tokom rata su svi izgubili očeve. Ahmed i Hariz pronašli su svoje očeve i ukopali u Memorijalnom centru Potočari, dok Sejdalija i Senad još uvijek tragaju za kostima svojih najmilijih. Uprkos svemu, vratili su se u Srebrenicu i osnovali porodice

Pred beogradskim Višim sudom počeo je sudski proces protiv osmerice bivših policajaca, pripadnika nekadašnjeg Centra za obuku na Jahorini. Svi su tzv. dezerteri uhapšeni u Srbiji pred sam početak operacije zauzimanja Srebrenice, u koju su dovedeni kako bi učestvovali u genocidu. Najpoznatiji je među njima Nedeljko Milidragović zvani Neđo Kasapin, koji je novcem opljačkanim u Potočarima postao uspješan poslijeratni biznismen u Srbiji

Izbori u Srebrenici “smrde” od samog početka, od 2. oktobra. Već se tada znalo da je na sceni izborni inženjering u korist Mladena Grujičića. Prema informacijama s terena, od posmatrača izbornog procesa i članova biračkih odbora saznali smo da iz Srbije autobusima dolaze glasači u srebrenička pogranična mjesta i glasaju s nevažećim ličnim dokumentima

Šesnaestog jula 1995. godine na nekoliko je sati otvoren koridor kojim se ka Nezuku zaputilo hiljade preživjelih Bošnjaka iz zaštićene zone Srebrenica. Koridor je otvorio komandant zloglasne Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske Vinko Pandurević nakon pregovora s majorom Šemsudinom Muminovićem. Pandurević je godinama, tokom suđenja u Hagu, boravka u zatvoru i po izlasku na slobodu, tvrdio kako je koridor otvorio na svoju ruku “kako bi spasio ljudske živote”. Istina je da je koridor otvoren jer je Pandurević strahovao od poraza njegove brigade i gubitka Zvornika, koji je tih dana bio pred padom

Opštinska izborna komisija pogriješila, pa onda ispravila grešku – više od 1.000 glasova bilo je viška. Posmatrači iz Skelana javljaju da je bilo dosta malverzacija i izbornog inženjeringa jer su Srbi iz Srbije autobusima dolazili u Skelane da glasaju, a dokumente su dobijali na licu mjesta

Naravno da zagovaranje nove dinamike u politici nikada nije na odmet, kao ni pojava novih lica, ali kada to iz prikrajka čine političke ruine koje su na političkim pozicijama predugo jahale, ili one smijenjene i iskrhane, posve je jasno da govorimo o onima čiji je ego upravo podivljao iz potrebe za samostalnom, apsolutističkom vladavinom