“Bojim se da će Luka za deset godina nestati. Da su normalniji uvjeti života, prvi bi se moj sin vratio ovdje. Kako mladi da formiraju porodicu, ko će doći u ova sela kad od centra Srebrenice treba više od sat i po vožnje. Ovo je mjesto neženja”
Narativ ovog ostvarenja bit će podijeljen na tri dijela – život, rat i genocid, odnosno egzekucije Srebreničana u Potočarima i Žepi, mučenja i strijeljanja na putu spasa u mjestima Kravica, Konjević-Polje i Nova Kasaba, te njihovoj borbi za goli život u šumama kod Nezuka i Starića kod Kladnja
“Nikada više Bajram u Srebrenici ne može biti kao što je bio, posebno majkama koje su izgubile svoje sinove. Ne može biti kako je bilo, ali snaga naše majke i žrtve genocida je velika. Trudimo se da damo do znanja da smo svi tu uz te majke”
“Čujemo razne izjave zbog kojih se često puta osjetimo uvrijeđeni. Mnogi su od nas uvrijeđeni kada čuju da nas neki u svojim izjavama nazivaju srebreničkom sirotinjom i preko nas pokušavaju ubirati političke poene, ili se razračunavati s onima koji pomažu nama, a i Srebrenici. Mi nismo sirotinja. Ima ljudi koji teško žive, ali tome su doprinijeli i oni koji su godine proveli u parlamentarnim klupama i raznim pozicijama. Njih pozivamo da kažu šta su to oni uradili za Srebrenicu i ljude ovdje, osim što su imali lične koristi”
Tešku je ulogu predvodnice kolone Srebreničanki prihvatila krhka djevojčica koja zna svoj zadatak tokom protesta i koja se njime ponosi. Nena je Aidu na proteste počela dovoditi nedugo nakon što je prohodala. Dok se Hasiba kretala na čelu protestne kolone, Aida se čvrsto držala za njene dimije i, korak po korak, tiho i dostojanstveno, baš poput odraslih a ne djeteta, išla je s ostalim članicama Udruženja “Žene Srebrenice”
U selu ima desetak kuća i svega šest stalnih stanovnika – porodica Jusupović, koju čine supružnici Midhat i Zlatija, njihovo dvoje djece, šestogodišnja kćerka Ema i dvogodišnji sin Emir, Midhatova majka Rasema. U selu živi i jedna starija gluhonijema žena koja se zove Fatima
Genocid ne treba izgubiti iz sjećanja, ali ne po svaku cijenu. Tako bosanskohercegovački umjetnik Elmedin Žunić parafrazira svojim radovima Prima Levija. Žunić ovih dana u Australiji okončava rad na doktoratu, kojim kroz umjetnost želi prikazati kako se i zašto u Bosni i Hercegovini, u Srebrenici, Prijedoru i drugim njenim gradovima desio genocid
Posljednjih godina objavljeno je nekoliko knjiga čiji su autori djeca Srebrenice. Danas odrasle osobe, u julu 1995. godine djeca koja su se držala za majčine dimije ili bila u majčinom naručju, kroz knjige i svjedočenja podsjećaju na genocid u Srebrenici
Govoreći o napadaču koji ju je gađao kamenom, naša sagovornica je kazala: “Ne mogu govoriti o imenu, rekli su mi da to ne govorim dok je istraga u toku. Uglavnom, po nacionalnosti je Srbin. Iz Srebrenice. Kod Žutog Mosta mu je kuća. Bio je u vojsci 1995. godine u Srebrenici, sigurno tu tada nije radio dobra djela”
Neumorno se pokušavajući priključiti koracima hrabrosti, ponosa i sjećanja onih koji su preživjeli “put smrti” 1995. godine od Srebrenice do Tuzle, stalno sam zaostajao i uporno bježao od spoznaje da moji nikada neće biti tako hrabri, ponosni i sjetni, noge tako snažne, a pluća ispunjena slobodom kao u preživjelih Srebreničana. Nikada me neće hod kroz ove šume podsjetiti da sam živ, da i dalje hodam, da i dalje dišem. I zbog toga, neka mi Bog oprosti na svemu što ću napisati o Srebrenici. I neka mi oprosti na onome što neću
