Žene, djeca i starije osobe sakrili su se u podrum škole, u nadi da ih granate tu neće pogoditi. Međutim, granata ispaljena s položaja iz Srbije direktno je pogodila u podrum škole. Na licu mjesta ubijeno je od granate 11 osoba, a nekoliko ih je umrlo od zadobijenih rana na putu do Srebrenice i u samoj bolnici
Peter Handke u maju 1996. godine, nepunu godinu nakon izvršenog genocida srpske zločinačke vojske, posjetio je Srebrenicu i Višegrad gdje se družio sa lokalnim Srbima. Handke se slikao u lokalnoj kafani te na mjestima poput onog gdje je ratni zločinac Ratko Mladić izjavio da će se osvetiti Turcima. Handke se okupao u rijeci Drini pored Višegradskog mosta gdje su na stotine Bošnjaka ubijani i bacani u vodu tokom genocida od 1992. do 1995.
“Sedam kolona tu su još doćerali. Ja sam tu ležo. Metak sipa oko mene, sa sviju strana, doli ispod nogu, iznad glave, sa strana, al’ u me, srećom, ne udara nijedan. I tako sam ležo jeno sedam kolona dok su još pobili. Poslije su oni ošli kao na odmor. Ošli su onoj kući gori đe su dolazili avtobuzi. Tude su išli u hladovinu, siđali, odmarali. Ja sam pokušo mogu li s ruku skinuti il da potrgam. Srećom da sam skino s ruku, ope sam nabio na ruke, pa sam lego ope potrbuške, jer znam, patrola će dolaziti. Tako sam ležo”
“Za džemat u kojem sam ja imam, a to je džemat Srebrenica, trend je iz godine u godinu da broj djece u mektebu raste. Kada sam došao u Srebrenicu 2014. godine, u mektebu je bilo 40 djece, a ove godine ih ima 80”
“Ukupno će biti postavljeno pedesetak solarnih sijalica. Vjerovatno smo prvo selo u Bosni i Hercegovini koje pitanje rasvjete rješava na ovaj način. Tako je i kad se radi na održavanju puta, svi rade na tome, uključujući i dijasporu. U selu su svi uključeni na svoj način, koliko ko može”
“U Konjević-Polju zaustavljali su nas čekajući da vide da li će oni koji su otišli preko šuma vršiti proboj. Na stadionu sam vidio hrpu ruksaka i veliku grupu zarobljenika. Taj dan kad smo krenuli, od izlaska iz te hale pa do dolaska na slobodni teritorij, za mene je trajao cijelu vječnost”
: Dvije liste za Skupštinu opštine Srebrenica su izvjesne. Međutim, pitanje kandidata za načelnika Opštine Srebrenica potpuno je neizvjesno, i to je ono što brine Bošnjake u Srebrenici. Evidentno je da u Srebrenici među Bošnjacima postoje dvije političke struje koje imaju dijametralno suprotne stavove, a ukoliko Bošnjaci misle da izbore mjesto načelnika, moraju imati jednog kandidata, uložiti ogromne napore da izađu na izbore prije svega Bošnjaci u Srebrenici, te oni koji mogu glasati u Federaciji BiH sa statusom izbjeglica i Srebreničani u dijaspori. Vremena je malo, a ime kandidata se ne nazire
“Majke Srebrenice iz Bajramovića, gdje žive same bez ikog svog jer su im dušmani u genocidu ubili sinove i muževe, bile su na hadžu zahvaljujući dobrotvorima. Pozvao ih Milostivi da im ublaži tugu, a akobogda, tuga će minuti susretom sa svojim sinovima i muževima u Džennetu. Idu prema meni, grle me, plaču. Plaču i grle sve one koji im na djecu liče i koji su njihovih godišta”
Po povratku u Srebrenicu, nije posustajala u borbi. Prihvatila je sudbinu koja joj je namijenjena, a koju nije željela. Hrabro je stajala u borbi za istinu o genocidu nad Bošnjacima, tražila pravdu i za žive i za mrtve, govorila gdje je god stizala, kidala lance i žice kao 2013. godine u Kravici, kada su preživjele žrtve prvi put ušle u hangare gdje je strijeljano više od 1.300 muškaraca i dječaka, povezivala često pokidane veze među Bošnjacima u Srebrenici. Nakon svega toga, vraćala se u svoju kuću u naselju Vidikovac. Kuću ispunjenu uspomenama i fotografijama svog Azmira, Almira i Abdulaha
Udruženje je imalo neki ugovor s načelnikom Opštine Srebrenica Mladenom Grujičićem o izgradnji doma za nezbrinutu djecu u Srebrenici, tako da su volonteri od građana novac tražili upravo za taj dom, koji nikada nije ni započet niti je bilo šta o njemu u medijima. “Takav papir, odnosno ugovor, zaista je postojao. Ali mi nikada nismo čuli, vidjeli ili na bilo koji način svjedočili bilo čemu što je ukazivalo da zaista postoji namjera izgradnje jednog takvog doma. Od prikupljenih para se najmanje doniralo, tu su se kupovali skupocjeni automobili, hvalili su se večerama, putovanjima i slično”, priča Enisa
