fbpx

U svakoj, pa i površnije pisanoj biografiji Smaila Balića, jasno su vidljive dvije dimenzije velikog autorskog interesa: u objema je živio, o objema je razmišljao i o objema je pisao. Kulturu je shvatao “središnjim glasom”, onim koji integrira, pa su otuda duhovnost i historija postali temeljnom “građom” njegova oblikovanja kulturne povijesti svog naroda. Njegovo je putovanje prema naučnom diskursu započelo prilogom iz rane mladosti koji je objavljen u Novom Beharu

Biti Bošnjak je aksiom, završen proces. Biti Bošnjak nije odrednica vjerske skupine. Hrvata i Srba ima i protestanata, i Jehovinih svjedoka, i budista, i hinduista svake fele, ali su i dalje Srbi i Hrvati. Ipak, katolici i pravoslavci čine više od 90 posto ta dva naroda i niko ne dovodi u pitanje to što vjersko obredoslovlje i kršćanski civilizacijski obrasci kreiraju dobar dio njihove kulture i identiteta općenito. Upravo zato niko ne bi smio biti zbunjen podvalom da su Bošnjaci nadiđeni jer su “etiketirani kao vjerska skupina”. Neko bi volio da je tako, jer vjerska skupina nije nacija i ne može biti politički faktor.

Samim nepriznavanjem muslimanskog ili bošnjačkog identiteta, elitni krugovi iz bosanske sredine su stavljeni pred izbor: Srbin ili Hrvat. Jugoslavenstvo je obično služilo kao pribježište iz neugodne dileme. Nacionalna neodređenost uslijed izostanka priznanja bošnjaštva izazivala je, već prema političkim prilikama, prelijevanje sad na jednu sad na drugu stranu. Ona je olakšavala nedosljednost i oportunizam, nekada očito iz karijerističkih pobuda.