Otac je natuknuo kako ima dobar predosjećaj, a i jackpot je višemilionski. Da bi se približio ili donekle odobrovoljio oca, odlučio je da i on dadne svoj doprinos, pa je na jednom listiću izbacio dva broja i zaokružio druga dva, pravdajući se kako su to njegovi sretni brojevi
Žena Bošnjakinja poseban je fenomen. Malo je ko toliko predeverao i istrpio, malo je ko tako odlučno zasukao rukave i dao sve od sebe, a opet ostao marginaliziran kao bošnjačke žene. Stoljećima su naše kuće i naša čeljad stajali na plećima Bošnjakinja koje su ponosno, uzdignute glave i dostojanstveno čuvale naš obraz, našu vjeru i naš narod
No, ostavimo pamet po strani – a to, priznat ćemo, često činimo – i zapitajmo se šta bismo to mi, u Bosni i Hercegovini, mogli poželjeti u 2019. godini, i to onako kako samo mi znamo; skromno i iz dubine duše
Ne krijem da mi je milo prozboriti sa starijim ljudima, iz njih iščačkati ponešto od onog nekadašnjeg vakta, i to podijeliti s drugima. Nekad su to dosjetljive anegdote ili potresne životne situacije koje zorno pokazuju s čim se sve imao susretati ovdašnji čovjek, a nekad tek skup suhih informacija o ljudima, datumima i događajima iz prošlosti. Kako god, držim da je u svakom slučaju riječ o vrijednoj i dragocjenoj građi kojom se već danas mlađi naraštaji iščuđavaju, vjerujući da je riječ o naučnoj fantastici, a ne o stvarnom životu. Kako li će biti tek za koju deceniju, može se samo nagađati
Jedno je sigurno: budemo li se hvatali samo onoga što nemamo i što nam, eventualno, nije po volji – nikada nećemo biti zadovoljni. S druge strane, fokusiramo li se na ono što imamo, a za čim mnogi žude – nema druge nego da ustvrdimo da nemamo puno, ali imamo sve. Ko ne vjeruje, nek prohoda do najbliže bolnice i prošeta kratko bolničkim hodnicima i odjeljenjima – sve će mu se samo kazati
Uvuklo se nešto u nas, Allahov Poslaniče, pa ne možemo jedni s drugima. Ne da nam se čak ni da se u dobru sastanemo i udružimo. Čim se dvojica u dobru sastanu, eto ti trećeg da to kvari. Čim dvojica pođu nešto graditi, odnekud ispadne treći da to ruši i razvaljuje
Imam džematliju vrlo vedre i tople naravi. U njegovom društvu uvijek je veselo i opušteno. No, kako god umije oraspoložiti, umije i zateći s pitanjem. Jedno takvo mi je postavljao u nekoliko navrata, a odgovora još nije dobio. Naime, njega zanima na koji način mi, Bošnjaci, izražavamo saučešće ili međusobno čestitanje, mimo riječi koje se u tim prilikama izgovaraju. Konkretnije, zanima ga da li se, pored pružanja ruke, treba i zagrliti i poljubiti i, ako treba, koliko puta. S obzirom na to da nam se komšije ljube tri, a susjedi dva puta, da li to znači da mi trebamo jednom ili, pak, četiri puta
Trudio sam se objasniti kako je, ustvari, najbolja i najljepša ona dova koja poteče iz dubine naše duše i srca, na našem jeziku, okupana iskrenošću i nadom. Naravno, upozorio sam i na to da čovjek, sam sebi, svojom dovom može natovariti brigu za vrat. Kako? Allah zna u čemu je dobro – mi ne znamo. Mi, našom dovom, sebi želimo prizvati dobro. Zato, budimo precizni u formulacijama i riječima
“Druže hodža, velike muke su me snašle i nema gdje nisam išao i na čija vrata udarao. Da ti skratim, mnogo ljudi mi je reklo da mi samo ti možeš pomoći, pa, evo me, pomagaj, ako Boga znadeš!” Hodža se još nije uspio ni snaći, a drug milicajac već je pričao kako mu se po kući dešavaju svakojake stvari; te mu se nešto prolije ili slomi, te mu je dijete hasta, te krava neće da spusti vime...
U nepunih sedam dana Azrail nas je obilazio čak osam puta, što je za malu sredinu kakva je Prozor ekstremno neobično i teško. Ne bih želio da se ovo razumije kao neka vrsta jadikovanja i kuknjave – od Boga je i valja ići dalje – a i predstavljalo bi određenu vrstu bunta protiv Njegove volje. Ipak, vrijedi se povremeno opomenuti, valja razmisliti i pouku primiti. Nije o ovome ugodno ni pisati, a kamoli čitati. Ipak, nije ugodno ni ogovarati, spletkariti, lagati i raditi još štošta, pa to, u manjoj ili većoj mjeri, radimo
