Na trenutak mi se učini da bi se, kada bi ta kaderska noć potrajala duže, mnogo toga promijenilo nabolje. Čitam to, zapravo, po licima prisutnih, posebno onih koji se pronađu. Iskreno, čitam to i po samom sebi. A razlozi zbog kojih mi, Bošnjaci, znamo kidati rodbinske veze i kinjiti jedni druge znaju biti tako sitni i bizarni. Teško je preko usta prevaliti ono “halali”. Teško je pružiti ruku. Teško je otići onome ko nama neće ili pomoći onome ko nama leđa okreće
Ostao sam šokiran pojedinim iftarskim “ponudama”, tačnije cijenama. Ruku na srce, to nema nikakve veze s duhom ramazana i onim što bi iftar vjerniku trebao značiti. Platiti 50, pa i više konvertibilnih maraka za jedan iftar pretjerivanje je koje se ničim ne može opravdati niti bilo kako dovesti u vezu s duhom ramazana. Kada sam jednom prijatelju, onako i sam začuđen, pokazao sličnu cijenu jednog iftara, odmahujući rukama, rekao je: “Vala, da je s onog svijeta – što je previše, previše je”
U nekoliko navrata porodica je sakupljala silnu dokumentaciju i predavala zahtjeve koji su na kraju padali u vodu jer je ljekar djeteta – onaj što tvrdi da nikada neće stati na svoje noge – svojim nepotpisivanjem uporno doprinosio da zahtjevi roditelja da se dijete liječi u drugom kantonu budu odbijeni. Roditelji su plakali, molili i preklinjali (da ne kažem proklinjali), ali uzalud
Uslijedio je tretman koji se ni najgorem dušmaninu ne bi poželio. Tada sam dobro upamtio da graške znoja na čelu nisu nikakva isprazna i izmišljena fraza nego surova realnost s kojom sam se lično suočio. Držali su me babo, amidža i amidžići, a ona je uporno teglila i zavrtala slomljenu nogu
Kada je jedan stariji čovjek otišao da mu se “zapiše” kravama, našao je hodžu ljutog i nehornog. Dok mu je opričao svoju muku, hodža je motrio muhu kako skakuće po prozoru, a koja ga je očito dodatno nervirala. U neka doba, mašio se on nekakve krpe, lanuo sveca i zviznuo muhu, a čovjeka ostavio u čudu neviđenom. Ipak, epilog je bio taj da je krava “spustila”, hanuma bez problema pomuzla vime, pa se o hodžinoj psovci nije ni pričalo
Mi svi vidimo da su muslimani Bosne i Hercegovine i čitave naše Kraljevine jako zaostali u prosvjeti i kulturi uopće. Kod nas muslimana je najviše analfabeta, najviše besposlenjaka, najviše sirotinje i bolesnika. Neznanje, nepismenost, tuberkuloza, alkohol, kriminal, kocka i karta, pa i prostitucija hara po našim redovima. To nas bije jer nismo prosvijećeni”, stoji u tekstu Husejna Dubravića objavljenom u Novom Beharu sredinom 1937. godine
Starija garda džematlija pamti kako je, još prije rata, u nekoj od čaršijskih kafana sjedilo i eglenisalo veselo društvo. Pričali su o tome ko bi mogao sljedeći umrijeti. Fikro, tada znatno mlađi i vitalniji, uzima papir i piše spisak “kandidata za onaj svijet”. Kafana se smije. Međutim, kako je napisao, tako je i bilo. Baš tim redom, kroz koju godinu iz čaršije otišlo je dosta ljudi. Od tada se s njim u te teme nije zalazilo
Kao izbjeglice smo imali običaj zimske noći kratiti sijelima i ugodnim druženjima komšija. Gotovo da mogu uzdahnuti svaki put kad pomislim na lijepu atmosferu i prisnost među ljudima tada, nakon tek okončane agresije i još uvijek friških rana. Na jednom takvom sijelu, onako usput, čuh kako mi je majka, prije mog oca, bila udata. Težak brak i još teža priča. Epilog je njen odlazak i udaja za mog oca. No, to nije bilo sve. Za sobom je zaista ostavila sina i više ga nije viđala. Ni ona njega, ni on nju. Nikad se nisam usudio pitati je o tome
Ajša je imala oba roditelja, ali je rasla uz jednog. Otac bi je tek ponekad primijetio, uglavnom kad je trebalo zagalamiti i za nešto je naružiti. Svu pažnju usmjerio je na trojicu amidžića. S njima je išao u drva, u koševinu, do grada... Behka je disala za djevojčicu. Nije se odvajala od nje. S vremenom je poprilično grohnula
München je skup, ali i uređen grad s mnogim znamenitostima i cijelom lepezom ljudskih boja, jezika i nacija. Pretpostavka je da tu živi oko 30.000 Bošnjaka koji su se dobro integrirali, snašli se, pa i otvorili svoje restorane i druge objekte. Neke smo i posjetili. Rekoh, bio sam tu i ranije te vidio i saznao štošta o ovoj metropoli. Ovaj put saznadoh i to da u Münchenu ima cijela jedna četvrt, i to ne mala, koja se zove Allah (baš s dva l), pa se i glavna ulica u tom području, u doslovnom prijevodu, zove “Allahova ulica”. Zanimljivo, nema šta
