Kao i većina nas, živim i krećem se u krugu ljudi koji, u većoj ili manjoj mjeri, kockaju, i to već dvadesetak godina. Upravo je toliko vremena prošlo otkako sam se ugnijezdio u studentske klupe, ali i u studentske domove. Jedni su u njima predano učili, drugi oformili džemat i družili se, treći se do besvijesti dodvoravali gdje su god stigli, četvrti se motali oko djevojaka, peti uživali u tome da prave nestašluke... Gotovo ih je sve vezala ista poveznica – kladionica
Da bi se domogao žene za kojom je godinama žudio, osmislio je pakleni plan. Njen muž, koji je bio odavno nestao, poslat će joj, k’o biva, pismo, ona će ga donijeti njemu, hodži, a on će joj to pred svima pročitati. Muž će poručiti ženi da mu se ne nada i da se treba udati za prvu priliku
Muhammed, a. s., iz svoje bi sobe provirivao i gledao ashabe kako klanjaju. Nije im se mogao pridružiti. Tek ponekad bi ga izveli među sobom. Drhtavim glasom im je rekao: “Tako mi Allaha, ne bojim se da će vas uništiti siromaštvo. Bojim se dunjaluka za kojim ćete trčati kao što su trčali oni prije vas pa će vas uništiti kao što je i njih uništio”
Na kahvu je odavno prestao izlaziti, a cimerima se izvlačio kako se želi posvetiti gradivu i učenju. Kutiju “Drine” uglavnom je viđao u izlozima. Kada bi se zavrnulo da ima hljeba i šećera, niko od njega ne bi bio sretniji. Možda su roditelji u pravu!? Možda i jeste najbolje završiti ovu agoniju od studiranja i vratiti se kući
Obilazim, fotografiram i pokušavam izvući podatak više, što, očigledno, privlači pažnju katolika koji žive nedaleko od “jevrejskog groblja”. Prilazi starija žena i zagonetno me posmatra. Pitam, zna li mi kazati nešto više o umrlima u groblju. Sliježe ramenima i veli da je o njima najviše znao pokojni Marić. Zanimljivo, na to sam često nailazio: O tome je najviše znao pokojni ovaj, ili rahmetli onaj...
U jednom selu, blizu mog, bio je nastavnik koji je redovno obarao, ponekad i na godinu, svoje đake, mahom komšije. Ne bi tu bilo ništa neobično da je predavao neki bitan predmet. Predavao je fizičko. Stvarno, pasti na godinu iz fizičkog!? Nikada se nijedan roditelj nije odvažio da mu ode do vrata i protestira. Niko ga nije volio, ali je i on bio “Vi”
Sada baš ribarim i, čini mi se, opasno sam se navukao. Ulova ima pa me smatraju ozbiljnim ribolovcem, ali je to, s moje tačke gledišta, i dalje puki amaterizam u kojem dominira želja da se šćućurim kraj jezera i uživam u ambijentu. Dokazati mogu lahko. Recimo, još ne znam napraviti razliku između šarana i babuške. Toliko o tome
Bilo mi je šest godina, a kao da je bilo jučer, a ne osamdeset šeste, prošlog stoljeća. O, kako sam se samo dodvoravao jednom starom i finom hodži! Imao sam i konkretan razlog – želio sam biti mujezin i sa stare kamene munare učiti ezan i s trona skinuti vremešnog Ibricu. A Ibrica je, rahmet mu duši, u tom smislu bio nedodirljiv, a njegov jaki i hrapavi glas svakodnevno je odjekivao selom. Skinuo sam ga u bobu – i melodiju, i odvažnost, i želju – samo je još falilo da mi hodža dadne priliku
Na nekakvom putovanju zadesila se trojica. Svaki je imao po jedan dirhem, te ih odlučiše objediniti i zajednički kupiti nešto čime će utoliti glad. Prvi je insistirao da kupe angur, drugi je želio 'ineb, dok je treći uporno sugerirao da kupe uzum. Prepirka je vrlo brzo prerasla u otvorenu svađu
Blagdani ili praznici – kako ko voli – bili su posebna priča. Bili, a danas sve češće ugone strah u kosti. Svaki, pa i onaj koji bi trebao izmamiti najtanahnija osjećanja i emocije – poput Bajrama, recimo – doživljavamo kao “pod ručnom”. Ceste i udesi nam pozobaše mladost, i to najčešće u tim prilikama. A to je bolno i zna biti teško kao crna zemlja
