Vozimo se kući, a kćerkica pilji kroz prozor u mrklu noć te uporno zapitkuje: ko je stvorio noć, ko je stvorio nebo, Zemlju, zvijezde... Jasno, na svako pitanje išao je isti odgovor – Bog. “Mama, a ko je stvorio Njega?” Tu nas je zatekla. Supruga se vješto izvukla: “Eto ti babe, on je hodža, on će ti to bolje objasniti”
Jednog jutra pronese se haber da sa Žutom nešto nije u redu. Niko je nije vidio već nekoliko dana, a i kuća joj je stalno zaključana. Skupili se ljudi pa odvalili vrata. Nije je bilo. Prevrnuli cijelu kuću, ali od nje ni traga. Rasporedili se oko sela i tražili. Zavirili u svaki grm i prošli svakim puteljkom, ali ništa. Tražili je neko vrijeme i odustali
S bolnicama, hvala Bogu, nemam posla već pune dvadeset dvije godine, pa se slabije snalazim. Ne znam doktore i ne znam raspored odjeljenja. Idem hodnicima i kontam: “Dragi Bože, ima li iko zdrav?” Pred svakim vratima hrpa ljudi, mlađeg svijeta, pa i djece. Ovaj u zavojima, onaj na štakama, ovaj u kolicima, onaj na krevetu, jedan šuti, drugi ječi, treći sipljivo kašlje
“Nije niko ost’o nezakopan, pa neću ni ja! Uostalom, šta mi je briga, ako vam budem smet’o, kopajte me, a ako vam i to bude mrsko, vi samo svoj pos’o, izjest će me živina, k’o i svakoga”
Ispod sobe u kojoj je spavao bio je gazdin kafić. Društvo se jedne večeri zanijelo i zapilo, a on je na prozoru pušio cigaretu. U posebnom zanosu bio je gazda, čija se pamet, uslijed alkohola, raspustila, a jezik razvezao. Najprije se počeo dičiti svojim imanjem, a onda to pravdao riječima kako je sve to po zasluzi jer nije on džaba palio i ubijao. Konačno, iz svog ratnog asortimana, gazda je izdvojio nekoliko zlodjela imenujući mjesto u kojem ih je počinio
Bila je te jedne godine i hodžijada u Ulcinju. Grad me se, kao i mnoge kolege, nekako dojmio, pa sam već sljedeće došao s porodicom, i od tada, čim ljeti upitam djecu kamo ćemo, u tandemu kažu isto – Ulcinj
Već sam nekom prilikom spominjao kako više preferiram zimu nad ljetom, morem i žegama. Ako bih i iz tog perioda morao izdvojiti neki specifičan period, onda bi to zasigurno bio decembar. Iskreno, jedan od vodećih razloga za to jeste posljednjih desetak dana kalendarske godine u kojima na TV ekranima dominiraju filmovi s temom Božića
Već kroz koji dan čuo sam da je viđen i u okolnim čaršijama. “Znači, 'padavičar' je bio i kod tebe”, upita me jedan kolega koju sedmicu poslije. Helem, poslije se sve raspetljalo pa saznadoh da je riječ o običnom lažovu koji, na očito dobro uigranu foru, hvata koga god stigne, a omiljene destinacije su mu baš džamije i zajednički namazi. Kasnije sam saznao da je i skončao na vrlo neprijatan način. Nek mu Bog sudi
Onda mu je jednog dana, tamo s početka devedesetih, na kućni prag izbio katil, i to ne bilo kakav katil, nego komšija, ili, kako bi se preciznije reklo, susjed. Sve je trajalo kratko. Ramina supruga Šemsa i muški blizanac pokošeni su rafalom, a samo Božijom voljom i instinktivnom reakcijom starijeg djeteta, blizanka je doslovno bačena s praga i tako ostala u životu
Krenula je jurnjava uzanim puteljkom. Spoticali smo se jedni o druge, zapinjali za kamenje, očigledno namjerno postavljeno, padali i ponovo ustajali. Tek s vremena na vrijeme čuo bi se tup udarac, bolan jauk, a onda opet samo topot teških koraka nesretnih ljudi. Bože, kakva besmislica! Evo nas k’o u mezaru iz kojeg pokušavamo pobjeći a ne znamo ni kuda ni od koga. Da nas barem hoće zatrpati pa da jednom zauvijek sve završi
