Bez ikakvog osnovanog razloga, u periodu nakon Drugog svjetskog rata porušene su tri mahalske džamije (zapravo, porušeno ih je više, ali su podaci o njima krajnje oskudni i nepouzdani) o kojima se, osim u struci i kolektivnom sjećanju kojeg, opet, polahko nestaje, ne zna mnogo ili, pak, tek ponešto, površno, efemerno
“Rođen sam u Tuzli, dvije godine nakon rata, a u Koraju živim zadnjih pet godina, doduše, ne svojom voljom, otac je želio da se vratimo i, eto, tu sam, a da je dobro, nažalost, nije. Nema života ovdje. Pa, uostalom, vidjeli ste i sami, sve je prazno, pusto, nigdje nikog. Odlazim, bilo gdje. Doduše, ne baš bilo gdje, neke konkretne korake u tom pravcu već sam napravio, ali ne bih o tome, da ne ureknem nijet”
Odjednom, a ponukan stanjem u kojem moj sin jeste, bljesnu mi gruba, neartikulirana misao kako život svagdašnji sadrži u sebi mnogo drugih života, a odmah potom i druga, uobličenija i smislenija: naš biološki život, ma koliko trajao, sadrži u sebi obilje manjih ili većih života koji također imaju svoje razvojne faze: rađanje, rano djetinjstvo, djetinjstvo, pubertet, mladost, zrelost, starost i smrt. A moj sin je upravo odživio jedan takav život i zato ga tako jako boli
Ma, znate šta – prekide šutnju Gadafi – naš svijet još misli da će ovo zlo koje nas je snašlo brzo proći, da je sve ovo nekakav nesporazum, greška. A vidi onog Jasera Arafata?! Počeo čovjek ratovati u petom razredu osnovne škole, a sad mu skoro sedamdeset! Možeš misliti, čovječe, koliko je on primirja potpis’o u životu, pa ništa
Seid-efendija Zenunović (1875–1932)
Spuštajući se niz mahalu Kula, vidjeh dotad nepoznatu mi hair-česmu. Umivam se, pljuskam, a potom, praćen podozrivim pogledima prolaznika, izuvam cipele, uzimam abdest i, onako neposušen, a ugodno osvježen, odlazim u džamiju, prvi put nakon dva i po mjeseca silom prilika nametnute pauze. Osjećaj je i lijep i, hajde da tako kažem, čudan. Lijep zbog energije, prekrasne energije kojom džamija emanira, a čudan zbog suzdržanosti džematlija, odsustva prisnosti
Nisu ovo ratni uvjeti, ni izbliza. Imamo struju, vodu, nismo gladni. Bogu hvala, slobodno se krećemo, doduše, uz određene restrikcije i propisane mjere, ali ipak se krećemo, a rat je nešto drugo, sasvim drugo...
Hinjski udarac brzo sam odbolovao, korio se nešto duže, jer greška je bila moja, takav meni nesvojstven infantilni previd nipošto nisam smio napraviti, a potom je, sve do susreta s F., farsično prijateljstvo prekrio debeli i teški plašt zaborava
Nastavimo li, bojim se, otet će mi se kakva neprimjerena riječ, a ne želim to! Pa, hajde, ako je ikako moguće, da u miru dovršimo ovu kahvu, serbes odšutimo, jer i šutnja je bolja i ljekovitija od ovakvog razgovora
“On je u to vrijeme govorio ijekavicom jer je rani period života proveo u Bosni, i to je naprosto bilo tako, otpjevao je pjesmu jezikom kojim je govorio. Nego, možda nisi znao, ta se singl-ploča i moja pjesma na njoj prodala u za to vrijeme nevjerovatnih, rekordnih, pola miliona primjeraka”
