fbpx

Kojović je stranačku odluku da se datum vezan za odbranu od agresije obilježava posjetom isključivo spomenicima iz Drugog svjetskog rata opisao kao obilazak “spomenika vojnim i civilnim žrtvama Drugog svjetskog rata u Sarajevu, povodom Dana nezavisnosti”, te ustvrdio da su “ovi ljudi svoj život dali za slobodu Bosne i Hercegovine i svih njenih naroda u borbi protiv fašizma i mi ih nećemo zaboraviti”.

Indikativno je i to da su većina onih koji iz Sarajeva podržavaju takvu vrstu “građanske politike”, a koji danas bljuju vatru na DF, Komšića i ideju prodržavne i patriotske socijaldemokratije, upravo oni isti koji su ranije podržavali Radončića u njegovoj najkonfliktnijoj fazi, kada im je izgledao kao neko ko može uništiti SDA, uzdrmati bošnjačke političke pozicije i otvoriti prostor za razne kompromise.

Izetbegovićima se otvoreno priželjkivala smrt, pozivalo se na njihovo javno linčovanje, poredili su se s porodicom Ceaușescu, zagovarana likvidacija po kratkom postupku, nadalo se njihovom obolijevanju, udaralo na porodicu, širili najogavniji tračevi, i sve to sa stranica “uglednih medija”.

Neobična je podudarnost što su sa sve većom izvjesnošću da će vlast u većini kantona, a možda i na nivou Federacije BiH, formirati izborni gubitnici istovremeno postale sve tiše najave novih protesta tzv. demobiliziranih boraca.

Sve u svemu, Kojović se već sada pokušava predstaviti kao nekakva održiva dugoročna alternativa i posrednik pomoću kojeg se može upravljati bošnjačkom većinom u strateški značajnom Sarajevu, mada mu je čitav politički gard zasnovan na staklenim nogama jer počiva isključivo na sposobnosti da manipulira pohlepom i apetitima političkih otpadnika iz bošnjačkog nacionalnog korpusa.

Da li je moguće zamisliti deklariranog Bošnjaka Asima koji ima takvu političku težinu u Banjoj Luci da mijenja imena škola nazvanih po značajnim Srbima? Da li iko može zamisliti Asima kako, izabran srpskim glasovima, sjedi u Skupštini grada, pokušava izbaciti srpski jezik iz banjalučkih škola i zamijeniti ga BHS-om? Može li se uopće i izmaštati kako Asimova stranka i članovi te stranke pripomažu negiranje postojanja srpske književnosti i kako, nakon toga, opet dobijaju glasove