Našoj Stranci smeta ime Alije Izetbegovića
Izgleda da je netrpeljivost koju u Našoj stranci gaje spram lika i djela rahmetli Alije Izetbegovića tolika da nisu u stanju ni da mu izgovore ili napišu ime.
Kojović je stranačku odluku da se datum vezan za odbranu od agresije obilježava posjetom isključivo spomenicima iz Drugog svjetskog rata opisao kao obilazak “spomenika vojnim i civilnim žrtvama Drugog svjetskog rata u Sarajevu, povodom Dana nezavisnosti”, te ustvrdio da su “ovi ljudi svoj život dali za slobodu Bosne i Hercegovine i svih njenih naroda u borbi protiv fašizma i mi ih nećemo zaboraviti”.
Ono što ovih dana radi krnja frankenštajn koalicija, sada već poznata kao besramna četvorka, prelazi sve granice dobrog ukusa ali i legitimnog i legalnog političkog djelovanja.
Kada god se u javnosti postavi pitanje njegovog prisustva ili odsustva u Bosni i Hercegovini tokom agresije, Kojović počinje glumatati žrtvu tvrdeći da su ta pitanja u funkciji njegovog "protjerivanja".
Indikativno je i to da su većina onih koji iz Sarajeva podržavaju takvu vrstu “građanske politike”, a koji danas bljuju vatru na DF, Komšića i ideju prodržavne i patriotske socijaldemokratije, upravo oni isti koji su ranije podržavali Radončića u njegovoj najkonfliktnijoj fazi, kada im je izgledao kao neko ko može uništiti SDA, uzdrmati bošnjačke političke pozicije i otvoriti prostor za razne kompromise.
Izetbegovićima se otvoreno priželjkivala smrt, pozivalo se na njihovo javno linčovanje, poredili su se s porodicom Ceaușescu, zagovarana likvidacija po kratkom postupku, nadalo se njihovom obolijevanju, udaralo na porodicu, širili najogavniji tračevi, i sve to sa stranica “uglednih medija”.
Neobična je podudarnost što su sa sve većom izvjesnošću da će vlast u većini kantona, a možda i na nivou Federacije BiH, formirati izborni gubitnici istovremeno postale sve tiše najave novih protesta tzv. demobiliziranih boraca.
Sve u svemu, Kojović se već sada pokušava predstaviti kao nekakva održiva dugoročna alternativa i posrednik pomoću kojeg se može upravljati bošnjačkom većinom u strateški značajnom Sarajevu, mada mu je čitav politički gard zasnovan na staklenim nogama jer počiva isključivo na sposobnosti da manipulira pohlepom i apetitima političkih otpadnika iz bošnjačkog nacionalnog korpusa.
Da li je moguće zamisliti deklariranog Bošnjaka Asima koji ima takvu političku težinu u Banjoj Luci da mijenja imena škola nazvanih po značajnim Srbima? Da li iko može zamisliti Asima kako, izabran srpskim glasovima, sjedi u Skupštini grada, pokušava izbaciti srpski jezik iz banjalučkih škola i zamijeniti ga BHS-om? Može li se uopće i izmaštati kako Asimova stranka i članovi te stranke pripomažu negiranje postojanja srpske književnosti i kako, nakon toga, opet dobijaju glasove