Nažalost, ovakvi skandalozni ispadi ne svrstavaju se u domen nekog naivnog i dobrodušnog poziva na empatiju već su prije ideološko-političke prirode. To se da primijetiti iz Berićeve tvrdnje kako su u Srebrenici “SDA i SNSD sveli život na opštu političku mobilizaciju lokalnih zajednica”, pri čemu optužuje bošnjačku lokalnu zajednicu kako “insistira na dokazivanju već dokazanog”!
Još nije poznato kakav će pravni epilog dobiti skandal “respiratori”, da li će biti ustanovljeno da se zaista radi o slučaju odvratnog profiterstva u vremenima pandemije smrtonosnog virusa ili će sve dobiti obrise medijski i vještački produciranog skandala s političkim natruhama, no već sada je jasno da je čitav slučaj iskorišten kao povod da se još jednom, po ko zna koji put, da oduška antibošnjačkom šovinizmu i moralnom relativizmu te da se to legitimira kao dio javnog diskursa.
Protesti, okupljanja, sindikalna borba, marširanja... Za razliku od zapadnih zemalja, gdje su radnici marširanjem i okupljanjima upozoravali na svoja prava, u proteklih 70 godina to nikada nije bila slika prvomajskog praznika u nekadašnjoj Jugoslaviji. Parade vojske i radnika, slobodni dani na izletištima i na moru bile su aktivnosti radničke klase sve do danas. Podsjećamo na članak koji smo objavili u Stavu nakon što smo u Historijskom arhivu pregledali prvomajska izdanja sarajevskog Oslobođenja iz kojeg smo donijeli dijelove najvažnijih tekstova objavljenih tih godina
Lazić se u svojoj knjizi Dnevnik ratnog hirurga hvalio kako je nosio uniformu agresorskih snaga i kako je učestvovao u “probijanju koridora”, tj. zauzimanju gradova u Posavini, da ne spominjemo kako je, potpuno u skladu sa suludom velikosrpskom propagandom, izmišljao bombardiranja “srpske nejači” od strane branitelja Sarajeva, i to ni manje ni više nego “desetinama višecevnih bacača” u vremenima kada u Sarajevu branitelji nisu imali ni dovoljno tromblona.
sama činjenica da Balta piše kako piše i da nije jedini kolumnist takve vrste u Oslobođenju još je jedan dokaz da se ove novine vraćaju na svoju nekadašnju ulogu beogradske medijske ispostave u Sarajevu.
Upravo je takva ostrašćenost primjetna kod glavne urednice Oslobođenja, koja uzbuđeno poziva novu vlast da dokaže svoju ideološku ispravnosti i odanost partijskoj liniji ne samo tako što će vratiti Đedu u Sarajevo nego i tako što će se opet “obračunati sa Busuladžićem”, s kojim su se već jednom njeni idoli obračunali tako što su ga zločinački likvidirali.
Naravno, nije potrebno spominjati da je baš onoliko koliko je “ciganska mečka” žalosno stvorenje slomljena duha, isturpijanih zuba i pandži koje hoda na dvije noge da bi dobilo kocku šećera ustvari užasna parodija istinskog medvjeda iz divljine bosanskih planina, toliko i Bazdulj tek žalosna hodajuća travestija i karikatura bošnjačkog intelektualca i književnika.
Ovakva hronologija događaja i navedene činjenice nisu spriječile ovdašnji, prije svega ljevičarski komentarijat da skviči i zapomaže kako je niko drugi nego Bakir Izetbegović lično “otjerao” Dežulovića iz Oslobođenja, a sve za hatar Erdoğanu, mada je svakome jasno da niti Izetbegović niti Erdoğan nemaju bilo kakav utjecaj na uređivačku politiku Oslobođenja.
Dakle, suprotno Dizdarevićevim saznanjima, dvojno državljanstvo nije ograničavajući faktor za najviše državne dužnosti u mnogim zemljama s visokim stupnjem razvijenosti demokratije. Tako, naprimjer, u Velikoj Britanije za izbor čak nije nužno ni da ste britanski državljanin - da biste bili izabrani za predsjednika vlade ili za člana parlamenta, možete biti Irac ili državljanin neke od država Commonwealtha, a svejedno je gdje ste rođeni.
Uvijek elegantno obučen, s obaveznom leptir mašnom i lulom u ustima, redovno se pojavljivao po sarajevskim kafanama u kojima su mu prisutni gosti odmah davali do znanja da su vidjeli njegovu najnoviju karikaturu čestitajući mu na hrabrosti
