fbpx

Prvo što su mi Haris i Zdravko Čolić rekli kada sam izašao iz Sarajeva bilo je: “Nemoj da bi ti sebe nešto ozbiljno shvatao.” Mi smo tako rasli, da se uspjesi što skromnije doživljavaju, a i danas je tako. S ove distance, mislim da je to bio historijski nastup jer se prvi put zavihorila zastava BiH s ljiljanima. Kasnije je rađeno neko istraživanje koje je pokazalo da se ljudi u New Yorku sjećaju gdje su bili 11. septembra, a Sarajlije gdje su bile kada je održan taj “Eurosong”. Ljudi su punili akumulatore, dovijali se na lude načine da sve to vide i to im je ostalo u sjećanju jer im je bilo zaista stalo do prvog predstavljanja BiH. Fazla je tu potpuno irelevantan, samo sretnik u spletu sretnih okolnosti

Iako u razgovoru za Stav tvrdi kako nema pojma da je od sredine maja do sredine septembra 1992. godine u Sarajevu ubijeno više od stotinu djece, prema podacima Studije o stopi smrtnosti tokom opsade Sarajeva, koju je u augustu 2003. godine sačinilo Demografsko odjeljenje Tužilaštva Haškog tribunala, čak trećina svih civila stradalih tokom opsade ubijena je u periodu u kojem je granatiranjem i ubijanjem Sarajlija komandovao general Tomislav Šipčić

Paja je jedna od ikona kluba i grada Sarajeva jer je bio jedan od stubova generacije koja je osvojila naslov prvaka Jugoslavije 1985. godine i jer mu nije palo napamet da napusti grad pod opsadom pa je izbrojao sve granate bačene na njega zajedno sa svojim komšijama, ali se onda u Pašiću nešto prelomilo pa je počeo lutati, što na poslovnom, što na političkom planu.

Mene puno ne dotiče to što govore negatori. Bošnjaci ne trebaju na to nasjedati, upuštati se u besmislene rasprave. Mi moramo biti svjesni onoga što nam se desilo i da su sve takve priče suvišne. U Hagu je praktično u dan i skoro minut precizirano ko je šta radio u Prijedoru 1992. godine, a presude govore ko je kriv i za šta je kriv. Naravno da takvi napisi nama smetaju, to je kopanje po otvorenoj rani, ali na to se ne smijemo osvrtati. Problem je što su mlade generacije otrovane, zaražene tim otrovom koji je i doveo do genocida, da je to zaista zabrinjavajuće.

Ljudi su se opustili, u Neumu su kafići puni, šeta se, gužva je, plaže su pune. Ne postoji niti jedan naučni rad koji zaključuje da boravak na morskoj plaži prevenira zarazu. Mi smo već imali tri epidemiološke bombe u Sarajevu, sada su pred nama dvije, dolazak ljudi iz Sandžaka i povratak s mora. Moj je dojam da populacija generalno nema snage da prihvati da je korona tu i da se moramo boriti protiv nje. Jednostavno, ljudi hoće da žive normalno, ali, nažalost, mi moramo prihvatiti da više ne možemo živjeti onako kako smo živjeli prije. Nažalost

U Havani je u februaru ove godine otvoren “Firdaus”, prvi butik s odjećom za muslimane. Prodavnicu je otvorila grupa Kubanki koje su na taj način htjele zaposliti kubanske žene koje prakticiraju islam. Na kubanskim ulicama sve se češće mogu vidjeti pokrivene žene dok se muškarci uglavnom okupljaju u džamiji Abdallah, koja se nalazi u središnjem dijelu Havane zvanom Calle Oficios, gdje je nekad bio Muzej automobila. Džamija u Havani zasad je jedina na Kubi

Solun, koji je u antičko doba pripadao Grčkoj, pa Osmanskom carstvu, pa opet od 1912. godine Grčkoj, u tih je 500 godina, sve dok u njega nisu ušli nacisti, najviše ličio na jevrejsku državu. U doba svog vrhunca, pod muslimanskom vladavinom, postao je dom najveće, najprosperitetnije i najutjecajnije jevrejske zajednice na planeti. Sefardi nisu bili prva jevrejska zajednica koja se tu nastanila. Stoljećima prije na te su prostore došli iz Aleksandrije, a krajem četrnaestog stoljeća u njega su stigli Aškenazi bježeći od progona u srednjoj i istočnoj Evropi

Vlada Sjedinjenih Američkih Država dodijelila je sredinom januara Bobu Doleu (95), bivšem američkom senatoru, počasnom građaninu Sarajeva, Zlatnu medalju Kongresa. Ta je nagrada namijenjena osobama koje su dale trajni doprinos historiji i kulturi SAD-a. Dole je jedan od najvećih prijatelja BiH u svjetskoj politici. Godinama je u toku agresije na BiH tražio sankcije za Srbiju i skidanje embarga na uvoz oružja nametnut Vladi Republike Bosne i Hercegovine, neprestano zahtijevajući da se BiH omogući pravo na odbranu. Stav donosi dijelove istraživačkog rada Saving Bosnia on Capitol Hill: the case of Senator Bob Dole, koji je objavio Hamza Karčić sa sarajevskog Fakulteta političkih nauka

Tik do Rahmanovog imanja, gdje izranjaju sivi zidovi buduće farme, naslonjena je spomen ploča. Piše na njoj: “Masovna grobnica 04” i da su tu pronađena 362 tijela Srebreničana. Kamenica je mjesto gdje je do sada nađeno 14 masovnih grobnica. Mještani misle da ih ima još. Nedostaju Kameničani koje su komšije pobile na početku Agresije, poput šesterice momaka iz sela čija su tijela spaljena u lokalnoj kovačnici. Nađen je samo ručni sat jednog od njih. Samo u jednoj od kameničkih grobnica pronađeno je 1.153 tijela. Tu su Kameničani ispred svojih kuća, u dvorištima, koseći travu i čisteći imanja, čuvajući stoku, nalazili dijelove ljudskih tijela. Zbog toga su neki od povratnika, koji su u svojim dvorištima nalazili grobnice, odlučili odseliti zauvijek iz Kamenice. Živjeti na mjestu na kojem su bili ukopani, piti kahvu ili ručati u dvorištu iz kojeg su ekshumirani bilo je jednostavno previše za njih

Na pitanje “znate li šta je bilo u Srebrenici” svako u ovom gradu zna odgovor. O njemu se priča, ono je središnje mjesto njihovih života. To šta je bilo u Srebrenici nešto je što ih je obilježilo za cijeli život. I njih i grad u kojem su rođeni i u kojem žive. Ali, život se obnavlja, sve se češće priča o drugim stvarima, o poslu, o školovanju djece...