Bilo kako bilo, sa sve bližim danom izbora, a sve većom panikom u “Tornju”, gotovo je sigurno da će biti još mnogo, mnogo ovakvih nadasve ilustrativnih primjera novinarskog profesionalizma i medijskog kredibiliteta Dnevnog avaza.
Za Čovića je izborna pobjeda možda još i bitnija. Nakon što je na propagandi o “ugrozbi” do usijanja doveo političku situaciju u državi, pri čemu je stvorio i čitav interesni kartel raspoređen po institucijama koji je vertikalom ovisan o njegovom uspjehu, poraz bi za Čovića i čovićevce bio ravan katastrofi.
No, upravo ovakav floskulaški populizam, združen s generalnom ignorancijom većine glasačkog tijela o tome kako zaista Bosna i Hercegovina i njene institucije funkcioniraju, dovode do stalnog fenomena oduševljenja masa najjeftinijim ili najfantastičnijim populističkim izjavama, a zatim sveopćeg razočarenja (pogledati pod Ž. Komšić) kada se takve želje sudare s realnošću.
U našem lokalnom kontekstu fake news najčešće se manifestira kroz prizemni trač ili potpunu izmišljotinu. Trač je oduvijek prisutan u svakom društvu. Međutim, njegova funkcija i uloga bila je u prošlim vremenima neoficijelna, alternativna mainstreamu i nešto što nije društveno prihvatljivo javno i otvoreno prakticirati. Upravo ta mutacija i evolucija nečega moralno sramotnog u nešto javno prihvatljivo jeste ono što je dojučerašnji trač i potvoru pretvorilo u današnji fake news, oruđe masovne dezinformacije. Ono što je specifično za naše uvjete jeste što proizvođači takvih fake news nisu samo stranice na Facebooku, polusatirične wordpress adrese ili opskurni portali bez impresuma nego i dio etabliranih medija ili javne ličnosti
Postaje očito da stalno pikiranje na najviše nivoe vlast, kao i neprekidna i bjesomučna propagandna kampanja u tom smislu nisu samo stvar neumjerenih ličnih ambicija nego i određenog, davno pokrenutog plana.
Odličan primjer takvog istančanog ukusa ili, bolje rečeno, ideološki obojene selektivnosti u izvještavanju jeste tretman koji u medijima ima izvjesna Partija rada i sadržaji koje ovaj pokret, stranka ili grupacija pušta u javnost.
Ovakva hronologija događaja i navedene činjenice nisu spriječile ovdašnji, prije svega ljevičarski komentarijat da skviči i zapomaže kako je niko drugi nego Bakir Izetbegović lično “otjerao” Dežulovića iz Oslobođenja, a sve za hatar Erdoğanu, mada je svakome jasno da niti Izetbegović niti Erdoğan nemaju bilo kakav utjecaj na uređivačku politiku Oslobođenja.
Izjave Denisa Bećirovića poprilično su osvježavajuće za SDP-ove kandidate, koji, uz svojevremeni izuzetak Željka Komšića, redovno više vole pričati o jugonostalgiji ili budućnosti u “regionu” nego o suverenosti i odbrani Bosne i Hercegovine. No, da je Bećirovićev slučaj ili rijetki izuzetak ili predizborni trik, potrudio se pokazati njegov predsjednik Nermin Nikšić
način na koji sarajevski “građanski” mediji pokušavaju očigledne ekonomske migrante podvesti pod izbjeglice, pa zatim emocijama umjesto činjenicama apelirati na svijest javnosti, nije nimalo bezazlen niti dobrohotan
Lasić s jedne strane zagovara umivenu, ali ipak i dalje anticivilizacijsku ideju Herceg-Bosnu, dok s druge drži lekcije bošnjačkim političkim predstavnicima optužujući ih za “turčenje”
