Tako smo, opet, došli do situacije da se diskriminacija najbrojnijeg naroda u Bosni i Hercegovini predstavlja kao borba protiv diskriminacije, pa čak i da sami Bošnjaci podržavaju diskriminaciju nad samim sobom.
Zdrava i konkretna kritika vlasti zamijenjena je nametanjem osjećaja neumitne i neodložne propasti, percepcijom da nikada neće biti bolje i širenjem nepovjerenja u sebe same. Ionako teška, ali svakako ne katastrofalna stvarnost predstavlja se crnom do krajnosti, a svaka negativna anegdota društvenim uzorkom. Pozitivne vijesti gotovo se guraju pod tepih, a svaki napredak dovodi u sumnju. Pod parolom prava na slobodu govora i slobode štampe traje prava kampanja širenja sveopćeg defetizma koja za cilj ima provociranje moralne krize, dislokaciju bilo kakvog vrijednosnog sistema i gubljenje volje te povjerenja u vlastite snage i mogućnosti
Maratonski sudski proces, veliki broj uočenih nepravilnosti tokom istrage, oslobađajuća presuda za osobe koje je Tužilaštvo teretilo..., sve to budi opravdane sumnje da je nešto ozbiljno truhlo u Tužilaštvu Kantona Sarajevo i da otac ubijenog Dženana potpuno ispravno sumnja u transparentan rad Tužilaštva.
Ovaj na prvi pogled čudan unutrašnji nesklad između Nikšića umjetnika i Nikšića političara, gdje jedna te ista osoba traži slobodu govora, ali zagovara i verbalni delikt, kako je već oportuno u datom trenutku, najbolje pokazuje da Nikšić ustvari nije niti istinski umjetnik niti ozbiljan političar već isključivo skandal-majstor i attention seeker, brkata verzija ovdašnjih “influenserki” kakvih su puni Instagram i “Farma”.
Mijović, koji je svojevremeno žalio i za neuspjelim pučem JNA iz aprila 1992. godine, a u tekstu Olovka ili ulica anarhistički zagovarao dešavanje naroda, tj. zazivao zakon ulice, izgleda da se ipak odlučio za demokratske i legalne metode “ubudžetljavanja”.
U tom tonu bili su i nastupi nekih osoba s ideološko-političkih ekstrema, poput tvrdnji LGBT aktivistkinje Maše Durkalić da je kodeks ustvari “perpetuiranje kulture silovanja i patrijarhata” i da “dozvoljavanjem ovakvih odredbi mi dozvoljavamo prodiranje fašizma u sve pore društva”!?
U suštini, Nikšić ne samo da prakticira nego i predlaže obavezan zaborav genocida kao put u sretniju budućnost. U jednu ruku nije ni čudno što se Nikšić odlučio za politički angažman u okviru SDP-a, no ovakvi skandalozno-idiotski stavovi vjerovatno su previše i za (barem nekadašnji) SDP-ov mainstream.
Prava je istina da su kritike uglavnom ideološki obojene i da dolaze od onih koji se najviše vole baviti identitarnim temama, posebno obrazovanjem, kao poljem “putem kojeg se može utjecati na svjetonazore”.
Džaferovićeva sklonost timskom radu, postepenosti, istrajnosti, ali više od svega odanost ideji kontinuiteta i trajnosti političke vizije ono je što je svojevremeno odlikovalo i Aliju Izetbegovića, a čega je danas SDA jedini politički zastupnik. Sve je to time značajnije jer se Bošnjaci kao narod, ali i Bosna i Hercegovina kao država, nalaze u situaciji u kojoj je najnasušnija potreba upravo kontinuitet političke “teorije i prakse” jer su i bošnjačka nacionalna emancipacija, ali i izgradnja države višedecenijski procesi u kojima je presudna postepena, neprestana i uporna gradnja i dogradnja na ramenima prethodnika
Sjetimo se samo da su 1998. godine od rafala ispaljenih sa zapadne strane Mostara, nakon utakmice Hrvatske i Turske, poginuli Emina Ćatić i Husein Đelilović, što je zločin za koji ni dan danas niko nije odgovarao.
