Izgleda da ono što su neki nazivali teorijama zavjere ipak nije bez osnova jer je činjenica da će u cilju uspostavljanja ovakve frankenštajn-koalicije takav čovjek odlučivati o obrazovnoj politici jednog državnog univerziteta.
Treba razumjeti da je ovakva propaganda predviđena za konzumaciju od hrvatskih masa u Bosni i Hercegovini koje su već dobrano zatrovane višedecenijskom propagandom i krajnjom dehumanizacijom Bošnjaka. Ma koliko ovakvi pamfleti i tekstovi bili idiotski u svojoj izvedbi, ma koliko bilo očito da je riječ o najprizemnijoj propagandi u koju mogu povjerovati samo krajnje zatucani ili glupi ljudi, moramo shvatiti svu malignost krajnjih namjera Čovićevih medijskih ekstrema.
Svi simptomi političke ideologije Naše stranke prisutni su u ovom prilogu Glasa Amerike: insistiranje na nevažnosti ratnih biografija, nipodaštavanje ratnih zasluga, amnestiranje dezerterstva kao karakterne mane, lakonsko tretiranje straha građana od novih sukoba, želja da se skloni fokus s lekcija i pouka agresije i tako dalje. Kao potvrda ovakvom štihu priloga izneseno je još nesmislenih tvrdnji tipa da “oni političari koji često naglašavaju prošlost obično nemaju šta ponuditi građanima u sadašnjosti ili budućnosti”
Neobična je podudarnost što su sa sve većom izvjesnošću da će vlast u većini kantona, a možda i na nivou Federacije BiH, formirati izborni gubitnici istovremeno postale sve tiše najave novih protesta tzv. demobiliziranih boraca.
Marjanoviću se u njegovom javnom napadu na bosanski jezik pridružio i zastupnik SDP-a, ponosni dezerter, novootkriveni talent za lingvistiku i rezidenti klovn Skupštine Kantona Sarajevo Damir Nikšić, koji je čak ustvrdio da se u Kantonu Sarajevo moraju istovremeno, ravnomjerno i podjednako ne samo učiti nego i koristiti tri jezika, i to ne odvojeno, nego ih se mora miješati i kombinirati, čak i u okviru iste rečenice!
Da su Bošnjaci narod koji zapravo treba biti presretan što je opstao kao kolektiv, najbolje se može razumjeti kada se sagleda ko je sve aktivno doprinosio da nestane s lica zemlje, ali i ko se sve ubrajao u neutralne faktore koji su imali potencijal da utječu na sudbinski važna pitanja za bošnjački narod i njegovu državu.
Proglašavanje Fahrudina Radončića “osobom godine u Bošnjaka” od Nedžada Latića iliti “redakcije The Bosnia Timesa”, kako se Latić voli samonazivati, većini pristojnog svijeta izgleda kao neslana šala ili neka dobra parodija.
Opet je došlo do političke atomizacije, srećom ne onakve magnitude kakva se priželjkivala, no ipak dovoljne da sada uživo posmatramo upravo ono na šta se upozoravalo – pokušaj izvlašćivanja i neutralizacije Bošnjaka kao političkog faktora kroz nametanje neprirodnih nestabilnih koalicija koje možda imaju legalitet, ali nemaju legitimitet da predstavljaju Bošnjake
Kao što se može vidjeti iz svega navedenog, velikosrpstvo i pretenzije prema Bosni i Hercegovini nisu stvar niti jedne političke partije, niti određenog lijevog ili desnog političkog spektra, čak niti specifičnog životnog svjetonazora i seksualne orijentacije, nego čitave srpske političke, a možda i nacionalne kulture.
Neko će reći da je riječ o mutantu izobličenom virusom velikosrpstva, ali, ako i jeste tako, do infekcije nije došlo ni osamdesetih niti sedamdesetih godina prošlog stoljeća već je ona bila prisutna od samog početka.
