Ovakav pokušaj policijske represije i gušenja prava na slobodu govora svojevrsni je presedan u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. Da li je moguće da se trenutni nenarodni i manjinski režim u Kantonu Sarajevo toliko odrodio i toliko okuražio da pokušava uvesti verbalni delikt za one koji ne misle i ne govore onako kako to odgovara ovom režimu i njegovim sponzorima?
Sva ta fantastična lutanja pojedinih intelektualaca ne bi bila toliko problematična da ne nanose štetu Bošnjacima, i to prije svega jer se promoviraju s bošnjačkih pozicija, od osoba koje se već decenijama kreću u institucijama tipa Vijeća Kongresa Bošnjačkih intelektualaca ili Bošnjačke zajednice kulture “Preporod”. Svako ima pravo na svoje zablude, ali je krajnje skandalozno kad ih pokušava legitimizirati s pozicije autoriteta koji je tu gdje jeste upravo zato da bi spriječio takve zablude.
Nakon što je sasvim u katoličko-prozelitskom duhu oklevetao glavnog imama za područje Medžlisa Jajce prof. Zehrudina-efendiju Hadžića, kao “osvajača koji jaše na krilima misionarsko-političkog islama” da bi nekako prisvojio valjda katoličke “spomenike kulture” u Jajcu, ovaj se put Bojić usmjerio i na reisa Kavazovića u tekstu Naprijed – u prošlost!
Sasvim je očito da protok vremena neće dovesti do bilo kakvog katarzičnog procesa ili promjene odnosa srpskog društva prema bošnjačkom društvu niti prema Bosni i Hercegovini jer nije riječ o djelovanju jedne ili nekoliko dominantnih ličnosti, nekom političkom trendu, historijskim okolnostima, nekoj specifičnoj političkoj platformi ili fenomenu određenog historijskog trenutka, već o nečemu mnogo dubljem i trajnijem, nečemu što direktno oblikuje srpsku političku misao i kulturu
Kako je moguće da unutar naroda koji je u posljednjih 150 godina toliko puta stradao od jedne te iste zločinačke ideologije, i to gotovo uvijek uslijed izostanka pravovremene militarizacije, može biti prisutna, a kamoli kredibilna ideja pacifizma? Kako je moguće da čak ni posljednja agresija i genocid, čiji je potpuni uspjeh onemogućila jedino činjenica da je taj narod imao vlastitu armiju, nisu doveli do potpune diskreditacije bilo kakvih pacifističkih zabluda
Bošnjaci moraju konačno razumjeti važnost simbolike, ornamentike i heraldike, potrebu za omasovljavanjem kulture i popularizacije historije, bitnost marketinga vlastite interpretacije prošlosti i vrhunsku važnosti vizualnog, pogotovo u današnja vremena. Ako se ne osvijeste na vrijeme, ponovo će im djeca vlastitu historiju učiti kroz tuđe oči.
Nakon što su propali svi pokušaji da se poslijeratnim nasiljem, političkom diskriminacijom i manipulacijom na popisu iz 2013. godine onemogući politička artikulacija bošnjačke starosjedilačke većine, danas se spomeničkom kulturnom agresijom Bošnjacima žele napraviti strancima u gradu vlastitih predaka.
Zineta Bogunić očigledno nije bila osoba koja bi pristala da žrtvuje vlastiti integritet i ugled te da ih prinese na oltar interesa i agendi trenutne vlade, pa je stoga jednostavno morala otići. Za trenutnu vladu sve je gore time što se radi o osobi koji su i sami hvalili na sva usta, a koja je odstupila sa funkcije očito frustrirana i zgađena pritiscima koji su se vršili na nju od vladajuće koalicije. Trenutni kantonalni režim nije kako treba ni počeo s pokušajima implementacije opasnijih agendi na polju obrazovanja, a tek nas čeka period kada će se pokušati vršiti ideološko-politički zahvati, i to takve vrste čije posljedice neće moći sanirati niti sljedeća vlada
Bošnjaci moraju konačno shvatiti ono što drugi već odavno znaju: u današnjem svijetu kultura je sjećanja vrijednost, čak neka vrsta društvenog kapitala koji se mora pomno čuvati jer će ga, ukoliko ga se poput zlatnog dukata nemarno ostavi na putu, neko drugi uzeti i zloupotrijebiti u vlastite svrhe.
Mora se priznati da je Isovićev tekst, naravno, sasvim nenamjerno, ponešto i humorističan jer u njemu pokušava da se bavi kronizmom, korupcijom i legitimitetom izbora. Svakome ko se iole sjeća života u propaloj Jugoslaviji komično je posmatrati kako štovatelj polustoljetnog nedemokratskog jednopartijskoj sistema dovodi u pitanje regularnost izbora u današnjem vremenu. Izbora danas barem ima, a o tome jesu li legitimni, srećom, odlučuju relevantne institucije, a ne Isović i njegovi istomišljenici.
