No, eto, Bazduljeve suze ima ko brisati, jer upravo zato i postoje portali poput onoga za koji i sam piše, medijski projekti kojima je cilj da na jedno mjesto okupe sve one koji su doživjeli mentalni i duševni preokret kakav je i sam Bazdulj nekada davno prošao.
Bazdulju nije mrsko potegnuti do Budve da bi ondje branio “pismo koje je ugroženo raspadom Jugoslavije” i da bi učestvovao na skupovima u kojima se “progon ćirilice” naziva “genocidom nad pismom”, no nekako mu je teško i mrsko da kaže barem jednu riječ u odbranu bosanskog jezika u Srbiji ili manjem bh. entitetu, u kojem je jako čest gost, a gdje se taj jezik najbrutalnije negira, ili da spomene genocid u genocidom uništenom Višegradu.
Kome i čemu Bazdulj ustvari pripada, otkriva se, po ko zna koji put, kada tvrdi da “nema nikakve potrebe da se ‘našim’ proglašavaju i zločini na drugom kraju svijeta”. Niko zločin na Novom Zelandu nije proglasio srpskim, ako su to već kategorije kojima Bazdulj barata.
Naravno, nije potrebno spominjati da je baš onoliko koliko je “ciganska mečka” žalosno stvorenje slomljena duha, isturpijanih zuba i pandži koje hoda na dvije noge da bi dobilo kocku šećera ustvari užasna parodija istinskog medvjeda iz divljine bosanskih planina, toliko i Bazdulj tek žalosna hodajuća travestija i karikatura bošnjačkog intelektualca i književnika.
Posmatrajući brzinu i žestinu ovakvog moralnog posrnuća, izgleda da je bazduljanje fenomen takvog autošovinističkog potencijala da može parirati čak i kusturičenju
Dakako da Bazdulj nije prisustvovao promociji i da nije imao priliku poslušati o čemu su promotori govorili i u čemu su se složili, ali srpski nacionalisti uglavnom uvijek unaprijed znaju šta to Bošnjaci misle o Andriću. Nisu se Bošnjaci mogli sastati, a da ne kažu o Andriću sve najgore i najcrnje, bez argumenata, naravno. Kao krunski dokaz da je Andrić bio suprotno od onoga što tvrdi da su rekli mostarski promotori Mahmutćehajićeve knjige, a nisu rekli, Bazdulj kaže da se “Nobelova nagrada baš i ne dodjeljuje inspiratorima genocida”.
