U jednoj od tačaka svog programa Ujedinjena muslimanska organizacija ističe da čvrsto stoji iza ideje o autonomiji. Hrvati, koji su se zalagali za ujedinjenje dviju najvećih bošnjačkih političkih stranaka, bili su razočarani ishodom jer program o autonomiji Bosne i Hercegovine, koji je i ranije bio predmet rasprava, nije prevaziđen
U novopazarskom SUP-u, prema zvaničnim potvrdama, kroz tretman tzv. “informativnih razgovora” za osam godina prošlo je više od deset hiljada ljudi s teritorija općina Novi Pazar, Tutin, Sjenica... Nakon više od dviju decenija, nisu poznati sudski ishodi “informativnih razgovora”
Kako postići da srpski narod izbriše shvatanje da državi Srbiji pripadaju sve teritorije gdje ima Srba? Kako postići da srpski narod shvati da je srpska vojska ugrožavala druge narode i da oružana borba u koju je mobiliziran srpski narod nije imala karakter nužne samoodbrane, već da je imala karakter ugrožavanja drugih? Kako postići da srpski narod shvati da je prevaren od svojih vođa? Kako postići da srpski narod svoju kritiku usmjeri prema svojim vođama te da na toj osnovi doživi katarzu kao izmirenje osjećaja samilosti prema žrtvama počinjenih zločina s osjećajima straha da se slični zločini ne ponove
U Kozarcu je početkom 20. stoljeća formiran FK “Zmaj”, koji će kasnije postati “Bratstvo”. Igrali su regionalnu ligu sve do maja 1992. godine. Tada je razoren Kozarac, a u zločinu je zauvijek nestalo i 38 bivših i tadašnjih igrača i članova uprave kluba. Klub su povratnici oživjeli 2001. godine, a povratnike-fudbalere u Kozarac posjetio je reporter Stava
Nakon albuma Firma Ilegal, grupu napušta Adisa Zvekić, glavni vokal, koautor tekstova i jedan od osnivača “originalne Dubioze”, zbog, kako je svojevremeno izjavila, “nedostatka slobode i prostora kako bi se ostvarila kao umjetnik kakav želi biti”. Već se tada moglo naslutiti da će bend pretrpjeti određenu transformaciju, ali da će u konačnici pribjeći općoj komercijalizaciji, bukvalizaciji i banalizaciji originalnog umjetničkog izražaja, niko nije očekivao, a trebao je
Izvukao je iz džepa poveliku, staru i pocijepanu kartu jugozapadne Engleske i počeo po njoj pokazivati prstom. Pronašao je selo iz kojeg su njegovi daleki preci nekada davno krenuli trbuhom za kruhom preko okeana. Kaže da se sprema za put, da će u martu sjesti na avion i krenuti nazad u zemlju u koju je nekada davno išao da “mormonizira” ljude. Poželjeh u trenutku da mu se pridružim, da zajedno tabanamo po engleskim nedođijama
Odmah po izricanju presude Jadranku Prliću i ostalim čelnicima tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosna, počela je uniformirana kampanja gotovo svih hrvatskih medija koji su se utrkivali u relativiziranju presude, u osudi suda u Hagu kao političkog, iskrivljujući pri tome činjenice o onome što se u BiH dešavalo 1993. godine, za što se, uostalom, i sudilo
“Njega, koji je živio i djelovao od tridesetih pa do devedesetih godina prošlog stoljeća, najčešće i najkraće označuju natuknički kao sociologa i islamologa. Međutim, okvirno gledano, to je ujedno i tačno i netačno. Zapravo, bio je on – prije svega – mnogo više od sociologa, jer je zadirao i dublje i šire od same znanosti o društvu. Naime, on je, prije svega, polazio od pojedinca. Sebe je samog nastojao uobličiti iznad svega kao prepoznatljivu ličnost, pa je u tome i uspijevao: sve od gimnazijskih dana na Halilovcu pa do usijanog zagrebačkog asfalta u vrijeme zbrke i prepirke oko 'ustava strepnje i nade'. Zapravo, on je uvijek i u svemu bivao najsličniji sebi samom”, naglašava hrvatski leksikograf Tomislav Ladan, koji je jedan od rijetkih koji se imao priliku družiti s Nerkezom Smailagićem u trima različitim gradovima – Banjoj Luci, Sarajevu i Zagrebu
“Ljudi idu i jecaju od bola. Plašio sam se da uperim svoj aparat i da ih fotografiram. Ja, evo, ni danas ne znam kako su ti ljudi uspjeli prijeći taj put i doći na slobodnu teritoriju. Imam fotografije ljudi koji sjede i ne mogu ustati. Plikovi na njihovim stopalima bili su stravični, nikad to neću zaboraviti. Sjećam se da je većina njih došla bosih nogu. Danas imate 'Marš mira', ljudi krenu u najboljoj obući, zdravi, jaki i puni snage, sitih stomaka, pa opet skoro jedva dođu na odredište”
“Mi smo bili u kamionu i samo sam čula kako žene plaču, onda sam pogledala i vidjela kolonu pored puta, idu sve ljudi zarobljeni u paru. Moja mama je prepoznala neke komšije. Malo dalje na igralištu bilo je mnogo ljudi zarobljenih. Nastavili smo dalje i sreli ponovo još jednu kolonu zarobljenika, u kojoj smo poznali babu i Sabahudina. Sabahudin je mene vidio, nasmijao se i mahnuo mi rukom. To je bilo u Sandićima otprilike, prema Kravici, tako nekako. Na sebi je imao zelenu majicu i trenerku svezanu oko struka. Kada su ih vidjele, mama i sestra pale su u nesvijest”
