fbpx

Da bi bila iole uspješna, urbana ljevica mora privući i kooptirati dio širih masa ma koliko ih ne podnosila i ma koliko ih se gnušala na klasnoj osnovi. Radi toga, u gradovima djeluje podstrekujući strah “finih” starosjedilaca od “prodornih” došljaka, šireći iste predrasude i stereotipe koje i sama gaji, a šire djeluje insistirajući na identitetarnim pitanjima i specifičnoj jugonostalgiji. Zanimljivo je da je svojevrsni urbani fašizam obilježje ne starosjedilaca ili starih gradskih porodica nego prve generacije građana, potomaka doseljene komunističke nomenklature, a današnjih velikih urbanoida, što je upravo sloj kojem ogromnom većinom pripadaju ovdašnji prominentni ljevičari i njihovi simpatizeri

Ljevica na vlasti provodila bi svoju antibošnjačku (i antibosansku, iako se zaklinju u bosanstvo) kampanju u oblasti obrazovanja i kulture. Imena osnovnih i srednjih škola sasvim sigurno bila bi izmijenjena, bosanski jezik bio bi potisnut “zajedničkim” ili b/h/s), pitanje dviju škola pod jednim krovom bilo bi riješeno kao u Jajcu, uspostavom nastave po hrvatskom planu i programu, a bošnjačkoj književnosti zagubio bi se svaki trag u nastavnim planovima i programima. Kako možemo biti sigurni u takav scenarij? Veoma jednostavno: na svemu navedenom ljevica predano radi

Nakon što je objavljeno da MUP RS-a nabavlja 2.500 dugih cijevi, bilo je gotovo pa i zabavno posmatrati politikantski populizam koji je uslijedio u Federaciji. (O)pozicija se samosaplitala ne znajući bi li imitirala patriotski sentiment, upisivala jeftine dnevnopolitičke poene ili nastavila relativizirati velikosrpsko naoružavanje. Zato su se odlučili za sve troje

Stječe se utisak da su se “građanski” komentatori već pomirili s time, da je to za njih normalno stanje, da većinski srpske i hrvatske prostore u Bosni i Hercegovini vide kao strane države i da sve to, prema tome, ne zaslužuje njihov komentar, a kamoli harangu. Ispada da je za takve presudno političko pitanje šta će biti s većinski bošnjačkim prostorima, tj. da je jedina borba vrijedna truda ona da se spriječi zaživljavanje i opstanak bilo kakve bošnjačke posebnosti na ostacima ostataka Bosne i Hercegovine. Da li ustvari svjedočimo “građanskom” odustajanju od cjelovite Bosne i Hercegovine i političkoj, kulturološkoj i ideološkoj borbi za većinski bošnjačke prostore

Više nego zanimljivo jest da oni koji s bošnjačke strane trenutno promoviraju građanski koncept uređenja su na drugoj strani političkog spektra od SDA koja nije promotor i inicijator takvih rješenja. Štaviše, takve stranke i političari nalaze se na onome što nazivamo ljevicom, iako po retorici kojom se služe vrlo je upitno svrstavanje u taj dio političke scene. No, osim što „naša“ tzv. ljevica promovira građanski koncept u kontinuitetu je optuživala SDA da je radikalna, islamistička, etnonacionalistička i klerikalna stranka, a nije bila rijetkost da se od njih bez ikakvih valjanih argumenata sugerira da SDA i Bakir Izetbegović žele „findžan državicu“, „islamističku državicu“, „muslimaniju“ i slično

Kukavičijim jajima možemo nazvati stranke koje se nemilice legu (postavljene od ko zna koga) u bošnjačkom političkom gnijezdu i koje traže da ih hrani i tovi bošnjačka politička masa. Isti oni Bošnjaci koje toliko preziru da se ama baš nikada pozitivno ili zaštitnički ne oglašavaju u vezi bilo koje teme koja se tiče njihovih prava, sloboda i interesa, pogotovo kada su oni ugroženi ili pod napadom. S druge strane, stalnim kreštanjem, larmanjem i histeričnim bacakanjem u nevakat unose nevjerovatan štetočinski nered u to isto gnijezdo, te u suštini pokušavaju iz njega izgurati autohtonu i autentičnu bošnjačku političku praksu i misao

Treba postaviti pitanje istinskih razloga za ovakvu gužvu na političkoj sceni u Bošnjaka. Šta su uzroci ovakve atomizacije i heterogenosti, pogotovo u svjetlu toga da ne postoji ideološka profiliranost niti jednog od “novih” političkih projekata niti da izdaleka postoji mogućnost da će glasačko tijelo dobiti među Hrvatima i Srbima? Je li za ovakav “višak demokratije” odgovorna specifična politička kultura u Bošnjaka ili je u pitanju izvana podstrekivana višedecenijska kampanja stalnog traženja alternative “bošnjačkim nacionalistima”, a sve radi rješavanja “problema Bošnjaka” i njihovog neutraliziranja kao suverenog političkog faktora

Bit će zanimljivo gledati, kako će se bližiti 2018. godina i opći izbori, kalkulantsko približavanje Radončića ljevici sa željom da i njega oplode svojim jedinstvom – ovaj put ne bošnjačkim – nego lijevobosanskim. Problem je jedino što se Radončić već čitav “ispružio” Dodiku i Čoviću, što smo mogli vidjeti u slučaju njegovog sudjelovanja u sotoniziranju predsjednice Suda BiH Meddžide Kreso i agitaciji da na čelo Suda BiH preglasavanjem bude postavljen nebošnjak