“Rođen sam u Tuzli, dvije godine nakon rata, a u Koraju živim zadnjih pet godina, doduše, ne svojom voljom, otac je želio da se vratimo i, eto, tu sam, a da je dobro, nažalost, nije. Nema života ovdje. Pa, uostalom, vidjeli ste i sami, sve je prazno, pusto, nigdje nikog. Odlazim, bilo gdje. Doduše, ne baš bilo gdje, neke konkretne korake u tom pravcu već sam napravio, ali ne bih o tome, da ne ureknem nijet”
Rođeni sam Korajac i dobro pamtim kada ovo mjesto nije imalo struju. Naše su majke ustajale prije sehura, pravile pite, a onda po cio dan radile zajedno sa očevima. Znam kada su se imami uz pomoć lampe penjali na munare po ciča-zimi. Nije bilo lako, ali su to sve čari ramazana koje pamtim. Džamije su bile pune, kaže ovaj korajski hadžija
Dok koračam po Koraju glavnom cestom iz koje se račvaju putevi ka mahalama, a ima ih šest, osim što po ko zna koji put ustvrđujem da je sve oko mene novo, neprepoznatljivo (što, opet, uopće nije čudno, četnici su 1992. godine ovo prelijepo mjesto opljačkali, spalili i doslovno sravnili sa zemljom), i osjećam i uočavam da je život, pulsirajući, svekoliki život, u ovom mjestu gotovo pa presahnuo: na ulici i u avlijama nigdje nikog, ama baš nikog
Moji razgovori sa u to vrijeme još živim Sarajlićevim poznanicima i savremenicima nisu bacali nikakvo novo svjetlo na predmet mog istraživanja – životopis i poetski opus Sarajlićev, a uporna potraga za makar jednom njegovom sačuvanom pjesmom (činilo mi se sasvim izvjesnim da negdje i kod nekoga Sarajlićevu pjesmu, ili više njih, mogu pronaći, jer, prema Begiću, napisao ih je nekoliko stotina) nije dala nikakav rezultat. Ama, ništa
