fbpx

Početkom 2019. godine Egipat, Uprava kiparskih Grka, Grčka, Jordan, Izrael i Palestina sklopili su sporazum u Kairu o formiranju “Istočnog mediteranskog plinskog foruma” s ciljem uspostave regionalnog tržišta prirodnog gasa i izgradnje saradnje usredotočene na energiju. Sve te zemlje tretiraju Tursku kao da ona nema 1.577 kilometara obale Sredozemnog mora. Isto tako tretiraju Lebanon, a na vrh svega toga, Uprava kiparskih Grka tretira turske Kiprane kao nepostojeće i nevrijedne dijeljenja prirodnih resursa

Prvi predsjednik Kipra arhiepiskop Makarios, koji je pokušavao balansirati između enosista i zahtjeva za većom autonomijom turskih Kiprana, postao je smetnja prvima. U julu 1974. godine državnim udarom zbačen je s vlasti. Spasio se bijegom u britansku vojnu bazu. Na njegovo mjesto, kao marioneta grčke vojne hunte, postavljen je poznati iredentist Nikos Sampson, s jasnim ciljem aneksije Kipra od strane Grčke. Naravno, “čekić za Turke”, kako je glasio Sampsonov nadimak, odmah je startovao i pogrome turskih Kiprana.

Ako treba nekog kriviti za to što ostrvo nije ujedinjeno, postoji bolji kandidat – kombinacija UN-a i Evropske unije. Posljednji put kada je ujedinjenje bilo nadohvat ruke, aprila 2004. godine, planom tadašnjeg generalnog sekretara UN a Kofija Annana, koji su oba društva trebala prihvatiti na simultanim referendumima u grčkom i turskom dijelu Kipra, Evropska unija minirala je plan obećanjem grčkom dijelu da će biti primljen u Uniju bez obzira na ishod tih referenduma