U danima obilježavanja Međunarodnog dana maternjeg jezika i promoviranja “jezičke i kulturne raznolikosti te multilingvizma”, lingvistica Snježana Kordić održala je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu antiprigodno predavanja na kojem je opet negirala postojanje bosanskog jezika, promovirajući jezički hegemonizam i dovodeći u vezi ustave u Bosni i Hercegovini s nacističkim zakonima o ubijanju Jevreja
Veličković je autor falsifikata o postojanju bošnjačkih čitanki, iako je od rata naovamo veliki broj čitanki rađenih po NNP na bosanskom jeziku kao autore imao i Srbe i Hrvate, pa čak i samog Nenada Veličkovića
Stječe se utisak da su se “građanski” komentatori već pomirili s time, da je to za njih normalno stanje, da većinski srpske i hrvatske prostore u Bosni i Hercegovini vide kao strane države i da sve to, prema tome, ne zaslužuje njihov komentar, a kamoli harangu. Ispada da je za takve presudno političko pitanje šta će biti s većinski bošnjačkim prostorima, tj. da je jedina borba vrijedna truda ona da se spriječi zaživljavanje i opstanak bilo kakve bošnjačke posebnosti na ostacima ostataka Bosne i Hercegovine. Da li ustvari svjedočimo “građanskom” odustajanju od cjelovite Bosne i Hercegovine i političkoj, kulturološkoj i ideološkoj borbi za većinski bošnjačke prostore
Pobuna povodom Instrukcije Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade posebno čudi s obzirom na rezultate posljednjeg popisa stanovništva, na kojem je 91,4% stanovnika Kantona Sarajevo kazalo da se jezik kojim govore zove bosanski. Ukupno 96,3% ih je odabralo neki od triju službenih jezika Bosne i Hercegovine. Samo 0,27% njegovih stanovnika napisalo je da im se jezik zove “Bosansko srpsko hrvatski jezik”, a 1,35% prihvatilo je kao svoj njemu politički i normativno srodni “srpskohrvatski”
Za vrijeme Drugog svjetskog rata Bosna i Hercegovina bila je dio NDH. Zbog toga je i jezička politika u Bosni i Hercegovini u to vrijeme bila dio ukupne jezičke politike NDH, ali je imala i nekih svojih specifičnosti. Jedna od njih jeste i naredba velikog župana Omerovića “o nazivu sjedišta Velike župe Vrhbosna” od 23. juna 1941. godine, prema kojoj se “sjedište ove župe u govoru i pismu ima nazivati Sarajvo”, a ne Sarajevo.
