Čini se da, kako bosanski jezik doživljava sve veću afirmaciju, tako se na društvenoj sceni uporedo provode i sve veće akcije za njegovo negiranje, osporavanje, zabranjivanje, i slično. Ili, mogli bismo reći i obrnuto – koliko god su na društvenoj sceni na djelu akcije usmjerene protiv bosanskog jezika, bosanski se jezik sve više afirmira.
Uvijek kad je bilo Bošnjana, Bošnjaka i Bosne, bilo je i bosanskog jezika. Pazite, samo u doba osmanske Bosne u našoj Banjoj Luci u jednom trenutku (šk. 1867/68.) više od 1.000 djece u školi je učilo bosanski jezik, a, recimo, u Livnu približno 400, dok u drugim našim gradovima ovaj broj premašuje nekoliko hiljada (npr., u Sarajevu više od 2.000, u Tuzli više od 4.000). Ako, pak, provjerimo koliki su ovi brojevi danas, nećemo se mnogo iznenaditi. I u Livnu, i u Banjoj Luci, to je nula, ili, kako bi matematičari to mogli reći, taj broj teži nuli
U tragičnoj su zabludi intelektualci koji smatraju da je inkluzivnost novog pravopisa ispravan put u borbi za bosanski jezik. Borba za bosanski nije lingvistička, već politička. Ne može se lingvističkim mehanizmima rješavati pitanje nominacije bosanskog jezika. Stvaranje standardnog jezika, što je pisao i sam Halilović 1995. godine, tokom svoje druge razvojne faze, uvijek je politički čin
Sada, kada je autor najnovijeg pravopisa bosanskog jezika napisao pravopis zajedničkog jezika pa potpisao Deklaraciju o zajedničkom jeziku, očekuje se od kolega iz Srbije i Hrvatske da naprave sve isto – prvo treba izdati Hrvatski pravopis u kojem ćete svi vi slobodno moći pronaći i ono svoje i ono tuđe, a onda isti takav i Srpski pravopis. Šalim se? Ma, nikako. Ali, čemu bi onda postojala tri ista “različita” pravopisa. Da, ne trebaju nam tri ista pa će dovoljan biti samo jedan (ili, dovoljan će biti samo jedan propali pokušaj, da se preciznije izrazimo – vidite da se ne šalim). Ionako će ona druga dva (odnosno, tri) zadržati samo ono svoje, kako im i dolikuje
Ovako je govorio Alija: “Mi ne negiramo prava drugih, jer smatramo prirodnim da svaki narod u Bosni i Hercegovini jezik imenuje prema vlastitome nazivu, ili, pak, u skladu sa tradicijom, te da ga normira i javno upotrebljava”, odnosno: “Spomenuto prirodno pravo svakoga naroda ne može biti dovedeno u pitanje nikakvom sličnošću, bliskošću ili jednakošću sa jezikom drugoga naroda”
. A šta je bosansko u srcu Srbije? – Pa, jezik! Ne vjerujete? Konsultirajte Osmana ibn Abdurrahmana, Beograđanina. Doduše, i to su stoljeća što prolaze. Davno, 18. stoljeće. Osman se rodio, živio i radio u Beogradu kao prevodilac u osmanskoj Prevodilačkoj kancelariji, u kojoj je, prevodeći jednu knjigu o biljkama, uobičavao koristiti i domaće, lokalne nazive ili termine. Od svih južnoslavenskih jezika, Osman ibn Abdurrahman koristi samo jedan – bosanski. U Beogradu. Srcu Srbije
Ima kosu plavu kao nebo, ima oči zelene kao Neretva – sjetih se pismene zadaće jednog svog bivšeg učenika. Pitao sam ga je li siguran da je Neretva zelena (O, kako li je samo divno zelena!) i poslao ga da mi donese bokal Neretve! Aaa, nije! Da jeste, nije. Da nije, jeste. Paradoks. To vam je kao moderna plavuša. Da nije plava, jeste. Da jeste plava, nije. Paradoks. A, on će, da mi malo vrati, paf, i lupi preda me displej svog mobitela. (Hoće li ovo da mi pokaže svemir? – sam se mislim.) Profesore, koje je boje haljina
Mi nećemo tri u jedan, mi hoćemo jedan. Jer, u vremenu poznatih orkestriranih i sistemskih napada kroz samo negiranje bosanskog jezika, a nerijetko i same države Bosne i Hercegovine (to slušamo svaki dan), govornike bosanskog jezika zbunjuju na razne načine. Zato je forsiranje BHS-a i navika na “BHS jezik” dovela do toga da čak ni sami govornici bosanskog (vjerovatno iz nedovoljne obaviještenosti) nisu još svjesni svoje samosvojnosti, pa stidljivo uz naziv svog jezika počesto iz obazrivosti, dodaju i druga dva naziva – kao da se bosanski jezik sam za sebe još nije dovoljno afirmirao. Posljedica upotrebe termina “BHS jezik” jeste upravo ta – nazivi srpski i hrvatski jezik ostaju samosvojni, a, umjesto bosanskog, koristi se termin BHS
Osim što se u Sloveniji bosanski jezik može naći u izvedbi u okviru redovne nastave, pravo je malo osvježenje projekt “Korijeni u Bosni, stablo u Sloveniji”. Počeo je kroz izvođenje eksperimentalne nastave bosanskog jezika i kulture koja postepeno prerasta u redovnu nastavu. Bošnjaka ima rasprostranjenih najmanje u desetak makedonskih općina, a bosanski jezik uči se u tri tamošnje škole, bilo kao izborni predmet Jezik i kultura Bošnjaka, bilo kao obavezni predmet po eksperimentalnom programu nastave na bosanskom jeziku
Akademik Dalibor Brozović već od jula 1995. godine ponosni je nositelj odlikovanja Red Ante Starčevića, što mu ga je, baš kao i istaknutim nositeljima ovog odlikovanja i velikim hrvatskim dobročiniteljima / zločincima: Mati Bobanu (predsjedniku Herceg-Bosne), Dariju Kordiću (potpredsjedniku Herceg-Bosne) i Gojku Šušku (ministru odbrane Republike Hrvatske) dodijelio prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman
