Možda bi pomoglo, ponekad, kod javne česme od riječi prisjetiti se svega onoga što u jeziku živi kao dio našeg nesvjesnog i neprepoznatog iskustva. Uzalud bi tad tekle riječi, uzalud bi onaj koji pere ruke trljao dlan o dlan. (Sjećate se: Trla baba dlan da joj prođe dan). Nažalost, ni riječi ne prepoznajemo, kao što ne prepoznajemo ni vodu dok se njom peremo

Ono što znamo jeste tako mali čun u beskraju našeg neznanja kojim prolazimo, u kojem živimo i u kojem tek ponekad, za sretnih trenutaka oslobođenja, prepoznajemo nešto i od onog što nosimo u sebi, kao pitanje i odgovor istovremeno

Nije dovoljno naučiti riječi nekog jezika kako bi mogao govoriti. I sporazumijevati se. Posebno je ponekad opasno prevoditi izreke iz svog jezika i govoriti ih kao nešto uobičajeno, nešto što se podrazumijeva. To može biti skandalozno

Noć je. Zakašnjeli prolaznik trči preko ćuprije. Gdje bi u ovo doba mogao zakasniti? I hoće li njegovi koraci biti zabilježeni u kameni tefter ćuprije? Naravno da hoće. Kao što se vraćaju i ljudi iz dana: čovjek u skupom odijelu povraća preko ograde nakon napornog poslovnog objeda. Potom neka porodica iznad koje lebdi balon-dinosaurus. Dolazi i djevojka-leptir. Drukčije je odjevena, ali usne su joj crne. Dugo gleda u vodu, sve dok je mladić ne uhvati za ruku. Odlaze zajedno

Sve što jedemo i pijemo nakraju završi u govoru. Govorimo čak i kad ne znamo šta govorimo. Kad se ne sjećamo onog što je dovelo te riječi u naš svakodnevni govor. – Mali je bistar k'o boza. Opasna izjava, moglo bi se kazati, izjava koja jasno govori o bistrini tog malog. – Mali je bistar k'o Š-ova boza. Koliko se sjećam, to je mnogo teža uvreda. Malom nakon takve izjave nema spasa. Ni u porodici, ni u okolini