Onda ponorna fotografija: Zagrlio sam bol i ona je zagrlila mene. Sklupčani u noći, sa strahom smo pomišljali na san. Neki pisci neprestano prepričavaju priče drugih pisaca. Nije rijetkost da su uspješniji i poznatiji od pisaca čije ideje koriste. To zaista nema nikakve veze sa zaključkom ruskih formalista da se “u književnosti ne nasljeđuje od bogatih očeva, nego od siromašnih stričeva”. Riječ je zapravo o današnjem obliku epigonstva i njegovom položaju u društvu. O njegovoj nepodnošljivoj utemeljenosti. Zato su epigoni, tj. sinovi po vlastitom opredjeljenju, sudbina novog vremena i savršene oceubice. Svijest o tom pokazuje nadmoćni smiješak jednog od njih (ne znam samo kako se zadesio u kutiji)

Naporna je šutnja u kojoj se sudaraju misli. – A šta je ustvari bilo s onim čovjekom koji je ležao? – Ništa. – Kako ništa? – Došao je fijaker i odvezao ga u njegovu veliku kuću. Dok se to zbivalo na lijepom trgu u Marakešu. Fijakeri su tad bili glavni. Ili na nepoznato mjesto. Gdje se pripremaju predstave policijskog teatra. Stoljećima kasnije, fijakeri su još uvijek vozili. Dok se konji nisu skrili u tamne automobile. – A ljudi? – Neke su uhapsili, neke pustili. Jedan mu je odmah odsjekao kesu, odnosno maznuo novčanik

Čovjek koji je novine čitao otpozada smatrao je da je sretniji od svog poznanika koji ih je čitao sprijeda. On je već tačno znao šta će večeras gledati na TV, a šta neće, znao je ko je umro, ko se oženio i ko se rodio, ko šta prodaje i šta se najzanimljivije zbivalo u raznoraznim sportskim igrama što su ratoborno osvojile svojom dokolicom čitav svijet

S nekim je ljudima moguće razgovarati kao da razgovaraš sam sa sobom. Na licu mu vidiš smiješak kad iz tvojih riječi zaključi da si dotaknuo njegove najtajnije misli i unutarnje razgovore o kojima se obično ne govori – o kojima je govoriti zabranjeno

Sve te životinje imaju jednu zajedničku osobinu – ubio ih je nadvojvoda Ferdinand (onaj isti koji je dokončao svoj život u Sarajevu). Ispod svakog izloška je naziv i mjesto na kojem je stvorenje ustrijeljeno. Osjetio sam pojačane damare u trenutku kad sam vidio risa i pročitao da je živio i skončao, zna se kako, u našim krajevima

Gutenberg je učinio svako slovo ponaosob pokretnim. I to je bio početak Gutenbergove galaksije. Danas možda nismo ni svjesni koliko smo duboko u novoj galaksiji, u novom preobraženju knjige (prije digitalnih čuda nagoviještena je McLuhanovim istraživanjima). Naravno, u svakoj od tih promjena postoji konstanta. To su prije svega Onaj Koji Piše i Onaj Koji Čita, odnosno razgovara i ponekad odgovara

Ne zna se gdje nešto počinje, ali kraj je uvijek uvod u nagađanja. Naizgled je sve isto, ali osjećaji koji ti pune krila nude uvijek razne mogućnosti. Sve što je ikad pročitao, vidio ili čuo oživljavalo je i doživljavao je prisno i prirodno. Tako, jednom, probudi se u snu i vidi svog oca koji mu daje krila

Nešto se dogodilo s Gelenderom. A šta, niko ne zna. Pitao sam konobaricu, ali ni ona mi nije znala ništa reći. Jedino što sam pamtio iz razgovora bili su sihir i ljubav