Nekad davno, na jednoj od tzv. omladinskih radnih akcija, pravili smo predstavu. Svašta je bilo u njoj: pjesme, skečeva, pantomime... I zvala se, ta predstava u kojom smo se nastojali predstaviti, kako bi drukčije – Bosanski lonac

Zašto sam uopće bio u vojsci? Danas je to stvar samo za mene. Naravno, da nisam služio, bio bih opasan dezerter. Zemlje u kojoj sam služio više nema. I sjećanje je samo moje

Svako se snađe u životu osim dobrog čovjeka. On nikako da shvati. I nema ništa osim svoje dobre duše, naravno. I, što je zapravo najgore u svemu, on se i ne buni. Smatra da je to tako i da tako valjda mora biti. Očekuje možda da će ljudi oko njega shvatiti da sve to nije baš najpravednije, ali ljudi k'o ljudi – svako se bavi svojim poslovima. Njima je ustvari strašno teško, neki ih šejtan tjera na to, zaključuje dobri čovjek i nastavlja deverati svoj vijek

Bio sam veseo čovjek. Bar prividno. Jedan od onih koje zovu vječnim optimistima. Oblačio sam se također veselo, potpuno u skladu sa svojim punačkim obličjem. Međutim, sve je to bilo prividno. Kad bih poslije teškog posla došao u svoju sobu, najednom bi sva snaga iščiljela iz mene, najednom sam se osjećao nekako nemoćan i jedino što sam želio bilo je da se odmorim od svoje posvemašnje veselosti koja toliko oduševljava moje poznanike, a meni pričinjava toliki napor

Što je više nesporazuma, jezik je bogatiji. Tako se mogu čuti vrlo zanimljive stvari kao što su igra bez igre, incidentna igra u smislu trofejne igre, igračeva raskoš, genijalni udarac, stopostotna šansa (obično promašaj), logičan rezultat stanja (pri gubitku)

Pisci su tu poput onog Poeovog čudaka koji pokušava urediti krajolik po mjeri čovjeka. Tako se i značenja riječi gube. Preobražavaju se u neke druge riječi

Nije li prvi glumac, onaj čije ime ne znamo iako ga poznajemo, stao na neko bure prije negoli se otkačio u novi život, u život koji su svi prisutni vidjeli? Jer, jasno je, oni koji su dosad viđali tog novopečenog mimika, možda ga i poznavali, kao i njegovo ime N. N., sad više nisu mogli biti sigurni da je taj N. N. koji u zanosu izgovara neobične riječi i misli i skreće im pažnju na nešto o čemu dosad nisu razmišljali ili pak nisu bili svjesni da razmišljaju – onaj N. N.

U Daorsonu su pretežno živjeli Daorsi, što je u njegovoj svijesti odzvanjalo kao Vratari. “Vratari čega?!” pitao se i sam. Tajnu je bilo moguće otkriti samo na dva mjesta. Sve je ostalo skriveno u zemlji. Jedno od njih jeste nekropola Radimlje, čiji je današnji izgled iz kasnijeg vremena, ali izgled koji je pratio logiku povijesti ovog područja i gdje je bilo moguće čitati (i pročitati konačno možda) istinitu priču skrivenu u znakovima, unatoč tolikim barbarskim oštećenjima i intervencijama u ambijentu

Balada o Morićima živi kao nenapisana drama koja se neprestano igra na mnogim mjestima starog Sarajeva. Gledaju je ljudi koji vide. Porodica Morić znala je i održavala svoju istinu. Krik majke iz balade samo je bio putokaz