U vihoru bjesomučnog divljanja četničkih hordi istočnom Bosnom tokom Drugog svjetskog rata, u Blagaj je 1943. godine stigao kamion pun maloljetne djece, bez roditelja. Među njima je bio i četverogodišnji Šahin, Izetov otac. Svaka imućnija porodica u Blagaju sebi na brigu uzela je po jedno dijete. Šahina je u skrbništvo uzeo Muhamed Softić Velagić
Međusobna saradnja temeljit će se na dobrovoljnoj osnovi i poslovnim interesima uvažavajući sve posebnosti svake od njih, a sve s ciljem da se unaprijede i u kvantitativnom i u kvalitativnom smislu kulturni sadržaji ne samo u Mostaru već i u cijeloj Hercegovini
Agresivna Stadlerova prozelitska politika pospješivala je osjećaj nesigurnosti muslimanskog stanovništva. Nisu bile rijetke pojave otmica muslimanske djece i djevojaka koje su sklanjana po crkvama, pokrštavane i udavane za katolike. Historija je zabilježila više takvih slučajeva, međutim, najpoznatiji od njih ostat će slučaj otmice i pokrštavanje Fate Omanović
Sve džamije tretirane u ovom protokolu, kaže Džafer Alić, imale su obredoslovnu funkciju i takve će i ostati. “Kada je riječ o Opijačevoj tekiji, tu imamo određene planove koji podrazumijevaju da ona bude kuća nauke i izučavanja, s posebnim akcentom na izučavanje tradicije ovdašnjih muslimana. Postoji inicijativa Medžlisa IZ Mostar i Muftijstva mostarskog o osnivanju instituta u okviru Islamske zajednice BiH koji bi izučavao islamsku tradiciju muslimana Hercegovine”
Mediji, ali samo oni koje kontroliraju politički krugovi HDZ-a, lamentiraju haškim polučinjenicama da je Stari most bio legitimna vojna meta, zaboravljajući pri tome za šta je sve presuđeno Herceg-Bosni i “hrvatskoj šestorci”, svjesno zaobilazeći stravične posljedice udruženog zločinačkog poduhvata počinjenog nad civilima, vjerskim objektima, gradovima, na koncu, nad budućnošću ove zemlje, bez ikakve primisli na historijski značaj Mosta u razvoju cijele regije Hercegovine, na njegovu ulogu, kao jednog i jedinog povoda svim tim silnim turističkim posjetama ne samo Mostaru već i cijelom Hercegovačko-neretvanskom kantonu
Za bosanskohercegovačku tarikatsku tradiciju šejh Brzina kazao je da ima osobine jedne autohtone tradicije, koja se u manjem ili većem obimu razlikuje od tarikatske tradicije u Turskoj, Arabiji, Albaniji i na Kosovu, te da je sačuvala svoju čistotu i ljepotu bez primjesa nečega što bi je uprljalo. “Ako neko i pronađe nešto što je u suprotnosti s učenjima islama, onda je tu riječ ili o prividnoj suprotnosti koja se ne može objasniti fizičkim vidom i posmatrajući izvana, ili je riječ o pojedinačnom incidentu te je nemoguće generalisati. Tesavvufska misao i tarikatska praksa oplemenjuje svakog čovjeka i izvlači iz njega ono najbolje, a potiskuje ili uništava ono najgore”, poručio je šejh Brzina i podsjetio na obligatnost primjene šerijatskih propisa u svim oblicima tesavvufskog promišljanja
Lišen i najmanje pomisli na trivijalnost, senzacionalizam, dnevnopolitičke koristi, Ratkušić se od samog početka izdigao iznad tema interesnih, usitnjenih grupacija, pokušavajući upozoriti na samu suštinu civilizacijskog toka, višestrano sagledavajući posljedice pokrenutih procesa. I upravo zato svi njegovi tekstovi i danas su jednako aktuelni kao i onog dana kada su objavljeni. Ljudima i ličnostima bavio se onoliko koliko su oni učestvovali u procesima, nikako na drugačiji način
“Zločini iz protekle agresije podsjećaju nas na ‘Prvu pušku’ 1875. godine, na ‘Drugu pušku’ 1941. godine, podsjećaju na sve tegobe koje je bošnjački narod trpio u doba Kraljevine Jugoslavije, na hajduke i komite koji su prelazili državne granice i pljačkali ovaj lijepi i pitomi kraj, na one koji su u ta vremena palili i ovu kljunsku džamiju. Radi se o kontinuitetu i stvari moramo sagledavati u cjelini”, kazao je mostarski muftija Salem-efendija Dedović
“Organiziranje islamske zajednice od džemata do vrha ljudska je forma koja proizlazi iz obaveze koju nam je Uzvišeni Allah propisao da u svakoj generaciji i u svakom vremenu pokažemo ono što naša pamet može da dokuči, da sačinimo funkcionalan sistem koji će davati odgovore na sva generacijska iskušenja”, rekao je Ismail ef. Smajlović
“Neprihvatanje haške presude vrlo izražajno dokazuje kako su počinjeni zločini i aktivnosti Herceg-Bosne zaista gnusni jer se Hrvatska ne smije i ne želi dovoditi ni u kakvu vezu s njima. Ja na to gledam s pozitivne strane, kao na najbolju potvrdu zločinačkog karaktera Herceg Bosne. Međunarodni sud, dominantno kršćanskog sastava, dokazao je UZP. U to nema nikakve sumnje. Logična posljedica jeste hrvatsko odbijanje presude. Njeno je prihvatanje i prihvatanje pravne i političke odgovornosti, ali i sramote. Hrvatska historija dovoljno je već osramoćena Nezavisnom Državom Hrvatskom. Desetljećima se Hrvatska pokušava 'oprati' od tog ružnog naslijeđa. Ne treba joj na tu sramotu još i hercegbosanska”
