Prolazeći mještani šapuću o strašnim četničkim orgijama koje se svake noći događaju na tom mostu – vode Drine mogu teći kao suze nad svakim lešom nevino masakriranih i nedužno ubijenih ljudi. Kafana kraj samog mosta, nekad svratište putnika namjernika i mještana, sada zatvor. Zadnje mjesto tu zatočenih nevinih ljudi, mahom muslimana. I sad slijedi sadržaj ove moje priče, mog pamćenja
Prema odluci beogradskog suda, Dragoljub Mihailović, dokazani saradnik okupatora i zapovjednik snaga koje su činile stravične zločine, slobodan je građanin i takav će i ostati, bez obzira što se sud nije bavio pitanjem njegove krivice za zločine nad Bošnjacima, Hrvatima, Crnogorcima, ali i Srbima, zbog čega mu je konačno i tužilac bio Srbin – Miloš Minić, kasniji visoki jugoslavenski funkcionar. Šta poruka proizašla iz sudske odluke znači narodima koji su osjetili pravo lice Mihailovićeve tobožnje borbe protiv okupatora, i njegovog navodnog antifašizma
Mi jesmo post-ratni, post-konfliktni, post-traumatski region, što je sve naravno tačno, mi smo pre svega postgenocidni region prema odredbama međunarodnog krivičnog prava, prema presudi Međunarodnog suda pravde od 26. 2. 2007. po dve osnove: počinjen genocid u Srebrenici i nečinjenje Srbije da taj genocid spreči. Od 11. 7. 1995. postoji u Srbiji zapravo zavera ćutanja ili zločin ćutanja ili genocidofobija
Kada bi Bošnjaci slonovi bili / Greenpeace bi zbog njihovog odstrjela / krivolovce vatreno optužili / Pošto su Bošnjaci samo Bošnjaci / u političkim centrima moći svakodnevno se peru ruke
Ovih dana BiH podnosi zahtjev za reviziju presude, te su učestale izjave bošnjačkih političara da to nije napad na Srbe, nego na rezultate djelovanja Miloševićevog režima. Ta vrsta logičnog argumenta očito nije zadovoljavajuća za srpske političare, pa je bilo interesantno istražiti kako sami Srbi gledaju na režim koji je i njima nanio velike patnje. Milošević je bio optužen za zločine u BiH koje su počinile srpske snage u razdoblju od 1992. do 1995. godine. Uz genocid, Milošević je bio optužen i za zločine protiv čovječnosti, uključivši progon i istrebljenje, teške povrede Ženevskih konvencija, te povrede ratnog prava i običaja. Miloševića se teretilo za sudjelovanje u “zajedničkom zločinačkom poduhvatu” čiji je cilj “prisilno i trajno uklanjanje većine nesrba (...) s velikih područja Republike BiH”
Žrtva ne može biti prisiljena da oprosti, mora biti spremna da dobrovoljno da oprost, a počinilac ga mora prihvatiti samo kao poklon koji nije zaslužen. Norveški filozof Vetlesen kategoričan je u ocjeni da ne postoji niko ko bi imao pravo prisiliti žrtvu na oprost, pa ni vjerski ili politički lider. “Niko nema pravo ni davati bilo kakvo uputstvo u tom smislu. To je isključivo pravo žrtve. Oprost nije obaveza žrtve niti je pravo počinioca. Šta god ta žrtva odlučila, niko je nema prava osuđivati ili hvaliti za to što je učinila”, kategoričan je Vetlesen
Nakon tri godine mukotrpnog rada, planiranja, skupljanja dokumenata, artefakata u Memorijalnom centru Potočari, otvoren je Muzej genocida. Dio Muzeja posvećen je ulozi holandskog bataljona UNPROFOR-a u padu ove zaštićene enklave. Koordinator projekta, Hasan Nuhanović, autor knjige Pod zastavom UN – međunarodna zajednica i genocid u Srebrenici, za Stav govori o načinu na koji je nastao Muzej, šta sadrži njegova postavka, saradnji, ali i nesuglasicama koje je imao s holandskim donatorima
U Kravici je ubijeno ukupno 1.113 ljudi. Nedjeljko Milidragović naređivao je i učestvovao u ubistvima, a Golijanin, Batinica, Dačević, Miletić, Petrović, Parović i Vasić s drugim pripadnicima 1. i 2. voda 1. čete Centra “Jahorina”, postupajući po tom naređenju, pobili su oko stotinu preživjelih civila, među kojima je bilo i ranjenih lica.
Prošle su sedmice u Prijedoru uhapšeni Slobodan Taranjac, Miodrag Glušac, Ranko Babić, Marinko Praštalo, Ranko Došenović, Zdravko Panić, Trivo Vukić i Milan Vukić, osumnjičeni za ratni zločin u naseljima na lijevoj strani rijeke Sane, za ubistva 117 ljudi. Za Stav govori jedan od preživjelih svjedoka tog zločina, maloljetnik koji je pukim slučajem preživio taj 20. juli 1992. godine
Za odbranu, Trnopolje nije bio logor ni pritvorski centar. “To je bio otvoreni prihvatni centar koji je pružao utočište izbjeglicama”, kazali su i dodali da su “centre” Omarska i Keraterm uspostavili lokalni Krizni štab i MUP.
