fbpx

Trebamo hrabro govoriti o onome što je vidimo da je pogrešno kako se ne bi ponovio genocid izvršen u Srebrenici i zajedno trebamo tragati za putevima rješenja. Ne samo radi nas i naših zemalja, nego i radi budućnosti naše djece, rekao je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan

“Spomenik je trebao da predstavlja simbol mira u Srebrenici, ali je takva ideja kasnije izigrana od strane aktuelnog načelnika, te će se spomenik graditi u samom kružnom toku u gradu, umjesto u parku. Jednim dijelom, to je podvala koja je podržana i od strane OHR-a. Ovaj projekt nema više podršku Bošnjaka jer je očigledno da se njegovom izgradnjom želi skrenuti pažnja s Memorijalnog centra u Potočarima i više od 8.372 žrtve Genocida. Ovdje se jasno zna ko je žrtva, a ko agresor, ko je odgovoran za genocid i mi ćemo se potruditi da tako i ostane”, kaže Alija Tabaković, šef Kluba Bošnjaka u Vijeću naroda RS-a

“Svi koji smo bili u Srebrenici i koji se bilo čega sjećamo to trebamo zapisati i ostaviti u amanet generacijama koje dolaze poslije nas. Ja, kao dijete, kada je počela Agresija na Bosnu i Hercegovinu, nisam znao mnogo informacija šta se dešavalo mojim precima u Drugom svjetskom ratu. Saznao sam da je moj pradjed Alaga od ustaša u Drugom svjetskom ratu spasio grupu lokalnog srpskog stanovništva. U Genocidu je ubijeno njegovih 25 potomaka i devet zetova od njegovih kćerki i unuka. To je bila moja motivacija zbog čega sam želio da zapišem, pa neko će čitati”

“Srbi su silovali djevojke, vladala je panika među ljudima. Oko 30.000 ljudi skrivalo se sedmicama, bez pranja, bez jela, mirisalo je na paniku i smrt. Ti su ljudi bili potpuno izgubljeni”, prisjeća se Jaski Portegies Zwart. Jedne noći začuli su vrisak i plač i otišli vidjeti što se događa: dječak je, iz straha od Srba, udario glavom o kamen da počini samoubistvo. Nije imao konop kako bi se objesio kao što su to činili mnogi drugi. Ovo je dio svjedočenja iz članka novinske agencije EFE trojice holandskih vojnika koji su u julu 1995. godine bili stacionirani u Srebrenici. Traume zbog viđenog u toj navodno zaštićenoj bh. enklavi i danas ih proganjaju, mnogi su počinili samoubistva, a jedan od njih preživljava samo uz pomoć kanabisa.

Spomenik miru u Srebrenici imao bi, navodi, smisla kad bi predstavnici bosanskih Srba u Srebrenici, ali i u Banja Luci učinili katarzu, distancirali se od ratnih zločinaca, prihvatili sudske presude i dokazane činjenice da je vojska i dijelovi policije bosanskih Srba tj. RS-a počinila genocid nad muslimanima Bošnjacima sigurne zone UN Srebrenica.

Mene puno ne dotiče to što govore negatori. Bošnjaci ne trebaju na to nasjedati, upuštati se u besmislene rasprave. Mi moramo biti svjesni onoga što nam se desilo i da su sve takve priče suvišne. U Hagu je praktično u dan i skoro minut precizirano ko je šta radio u Prijedoru 1992. godine, a presude govore ko je kriv i za šta je kriv. Naravno da takvi napisi nama smetaju, to je kopanje po otvorenoj rani, ali na to se ne smijemo osvrtati. Problem je što su mlade generacije otrovane, zaražene tim otrovom koji je i doveo do genocida, da je to zaista zabrinjavajuće.