fbpx

Ko je bio nalogodavac zatočenja i mučenja Seada Rekića, heroja odbrane Mostara u početku rata, a zatim heroja i komandanta udarne diverzantske jedinice na hadžićkom ratištu od polovine 1992. do marta 1993. godine? Ko je od marta do maja 1993. godine zatočio i mučio brigadira Armije RBiH za kojeg stotine njegovih saboraca, s kojima je lio krv po raznim ratištima u presudnim borbama za odbranu BiH od agresije, tvrde da ne postoji ni najmanja mogućnost da je kao obavještajac KOS-a radio za srpsku stranu? Priča je ovo s mračnom političkom pozadinom koja svoje korijenje ima u nemilim događajima 1993. godine

Ako je SDP prije 12 godina eksperimentirao s modelima izbornih kandidatura pa se Komšićeva pojava tada može i opravdati, danas znamo kakve je duboke podjele izazvala. Suštinski, ponudila je Čoviću priliku da maljem neravnopravnosti Hrvata udara i Bošnjake i državni sistem u cjelini, za što je dobivao i podršku od Milorada Dodika. Stoga, sada se komotno može reći da je SDP-ova podrška Komšiću neodgovoran, štetan i nemoralan čin koji se nikako ne može nazvati probosanskom politikom

Istina o ratnom putu brigadira Armije BiH Seada Rekića na najbolji se način može rekonstruirati kroz svjedočenja njegovih saboraca i boraca koje je obučavao i predvodio u borbi. Rekića se desetljećima po medijima razvlačilo da je bio agent KOS-a u redovima Armije RBiH, i to pozivajući se na njegovo priznanje koje je dato nakon višemjesečnih zvjerskih mučenja od marta do maja 1993. godine u prostorijama ratne Službe državne bezbjednosti u Sarajevu, iznuđeno najgorim zamislivim nasiljem. Naime, Rekićeva iznuđena izjava bila je u službi urotničke želje da se iz vodstva Armije RBiH uklone najsposobniji oficiri, što bi direktno pogodovalo neprijatelju. Rekić je 1994. godine od Okružnog vojnog suda u Sarajevu, a iste godine od Vrhovnog suda BiH, od tih optužbi oslobođen izuzimanjem iznuđenog priznanja, da bi se ponovo priključio u odbranu BiH od agresije, i to kao komandant elitnog diverzantskog odreda 3. korpusa Armije BiH. Njegov ratni put rekonstruirali smo kroz svjedočenja njegovih boraca i suboraca, počevši od Mostara (1991–1992), a zatim hadžićkog ratišta (1992–1993 ) pa do zeničko-dobojskog ratišta (1994–1995). U ovom nastavku donosimo priče Rekićevih specijalaca s hadžićkog ratišta do trenutka kada napušta to područje odlučan da pomogne odbrani Sarajeva, a u narednom broju donosimo svjedočanstva o njegovom kidnapiranju i mučenju i neumornoj potrazi boraca za svojim komandantom

Zašto Bošnjaci ne marširaju Sarajevom u uniformama i s dugim cijevima kao Srbi po Banjoj Luci? Jeste li se zapitali da je to možda zato što nisu ratoborni, nisu neukusni, nisu mitomani koji žele nijekati i prisvajati tuđu kulturu i omalovažavati tuđu vjeru i skrnaviti tuđe bogomolje? Jer sve to godinama rade srpski političari u svojim nastupima za 9. januar, a vazda ih prati beogradska intelektualna kamarila

“Mi svi znamo ko je bio Sead Rekić i šta je sve uradio za organiziranje policije i za odbranu Mostara. Vjerujte mi, da ga nije bilo u tim prvim danima u pomoći nama, sigurno ne bi bilo sve ovako, ne bismo ovdje pričali. A to što neki pričaju, ma dajte. Sead Rekić zatim odlazi u Pazarić, a za njim kreće jedan dio rezervne policije. Eto, toliko su mu vjerovali, a vi vjerujte meni i mi smo se s njima ponosili s obzirom na to kakve su rezultate postizali”, odlučan je mostarski ratni načelnik policije Safet Memić, tvrdeći da je policija bila začetnik odbrane Mostara i rasadnik boraca i heroja

Tačno je da sam s Mirsadom Ćatićem, Fadilom Đozom i Mirzom Huskićem otišao u Trnovo, gdje mi je Mirsad Ćatić načelno dao zadatak oko izviđanja jednog pravca u cilju pripreme za naredna borbene akcije. Poslije toga, Mirsad Ćatić, Đozo i Mirza Huskić odlaze ka Goraždu a ja s moja dva borca i komandantom zeničkog bataljona ostajem u Rajskom Dolu kod Trnova, što je oko 30 kilometara daleko od mjesta gdje je pucano na Ćatića, Đozu i Huskića.

U krivičnoj prijavi koju je protiv mene podnio Munir Alibabić, kreator i autor mog progona kroz institucije službe državne bezbjednosti, naglašeno je da sam izazvao rat u Mostaru, da se specijalna jedinica raspala poslije mog odlaska iz Mostara i još mnoge druge laži. To je notorna laž koju su moji saborci u ulozi svjedoka na sudu već demantirali, ali opet će i tako još jednom osramotiti tog lažova i petljanca

Optuživali su me da radim za KOS iako su upravo oni bili KOS-ovci i u prethodnom sistemu radili na poslovima kontraobavještajne zaštite, tako da su, mučeći mene, slavili svoj uspjeh izbjegavanja odgovornosti za ono što su radili u bivšoj Jugoslaviji. Tjerali su me da priznam da u BiH postoji organizirana špijunska mreža i da sam ja u toj mreži, da je Fikret Muslimović na čelu te mreže i da su u njoj također Mustafa Hajrulahović Talijan, Kemo Karišik, Agan Haseljić, Nedžad Ajnadžić i još mnogi drugi, uglavnom oficiri bivše JNA. Također su me tjerali da priznam da sam planirao ubiti predsjednika Aliju Izetbegovića, te da sam za to dobio novac, da bi mi kasnije nudili da stvarno ubijem predsjednika Izetbegovića, te da će mi sve biti oprošteno i da će me poslije skloniti negdje u inostranstvo