Najmorbidnije u svemu jeste to što su se upravo oni koji su se usudili posumnjati u pozadinu cijelog slučaja našli na odstrelu žestokih novinarskih pera. To je i bio jedan od ciljeva. No, da takve vrste kvalifikacija nisu tek tako izrečene, na najbolji način potvrdio je slučaj ministra Salke Bukvarevića, koji je ostao uskraćen za razgovor s braniocima.
Lazović i mnogi drugi koji su teškom mukom iznijeli borbu za suverenu BiH, koji, nasreću, još uvijek politički djeluju, s pravom su naslutili da bi bespoštedna borba za funkcije kojom je obuzet sve veći broj aktivista u svim strankama mogla otvoriti prostor za nesmetan, bescarinski uvoz svakojakih i dobro upakiranih, mahom ideološko-političkih proizvoda iz susjedstva, među kojima će već spomenuti zajednički program za osnovce u RS i Srbiji možda biti najbezazleniji
Bez obzira na kontekste i podkontekste nabavke 2.500 pušaka koje aktuelni predsjednik Republike Srpske kvalificira legitimnim odbrambeno-sigurnosnim pravima, ova vijest ne bi smjela biti važnija od informacije da je u 2017. godini BiH ostvarila najveće izvozne poduhvate. Zašto je to važno istaći? Iz prostog razloga što je, pored državnog premijera Denisa Zvizdića, jedan od važnijih aktera te uspješne izvozničke priče ministar trgovine i ekonomskih odnosa Mirko Šarović
Čović je očito uvjeren da se Evropa, za razliku od '83. godine, kada je grmjelo iz Helsinškog komiteta i drugih institucija za zaštitu ljudskih i građanskih prava, danas lakše pali na takve priče. Isticanjem opasnosti od bošnjačkih namjera u stvaranju nekakve islamske države, Čović zapravo, nastoji toj istoj Evropi nabrzinu zamazati oči, kako bi njegov nedavni orkestralni napad i uvrede na račun evropskih temeljnih institucija što prije bio pospremljen u prostor zaborava
Derviša Korkuta, istanbulskog i sorbonskog studenta, kustosa Zemaljskog muzeja koji je smogao snage i hrabrosti da spasi Hagadu, ličnim primjerom svjedočeći antifašistički stav, narodne su vlasti po završetku Drugog svjetskog rata proglasile saradnikom okupatora i osudile na višegodišnju robiju
Suštinski, u mjesecima koji slijede, sve do izbora, valja očekivati izvlačenja džokera koji će naruku ići upravo onima koji bi rasturali državu, kojima se ima ucjenjivati donošenje svakog mogućeg “prethodno” od istih stranaka usaglašenog zakona, posezanje čak i za radikalnim rješenjima za koja je u HDZ-u zadužen predsjednik Federacije Marinko Čavara, koji svako malo prijeti raspuštanjem Parlamenta, podsjećajući javnost kako na to kao predsjednik Federacije BiH, bez bilo kakvih konsultacija, polaže ustavno pravo
Problem s razumijevanjem “zaokreta” Adisa Arapovića kao glavne zvijezde predizbornog prijelaznog roka imaju samo oni koji su njegove bespoštedne kritike na račun vlasti promatrali i doživljavali kao visokomoralni čin, izraz zabrinutosti za tok zbivanja u zemlji, a ne dijelom projektnog zadatka u okviru njegovog dobro plaćenog menadžerskog djelovanja u CCI-a
Izbor Prosinečkog sužava mogućnosti morbidnih kvalificiranja Sarajeva kao sredine rezervirane isključivo za Bošnjake, doživljaja koji se osmišljava i pothranjuje u Banjoj Luci i Čovićevom dijelu Mostara. Šta bi se tek dogodilo da se stručni saziv NS BiH opredijelio za Fatiha Terima, čiji se izbor u Srđanovim taborima priželjkivao? Kakva bi haranga uslijedila, teško je i zamisliti. Kakvih bismo se sve priča o neoosmanističkim planovima naslušali
Čini se da su haške kvalifikacije ratnih sukoba u BiH iznenadile ne samo privržene konceptu njene podjele nego i one druge, sklone da i žrtvu proglase akterom agresije. Njihov glas skoro da je utihnuo nakon što je Haški sud cijeli taj projekt predočio kao posljedicu srpskohrvatskog sporazuma o podjeli BiH
I Dodik i Čović dobro znaju da bi ulazak u NATO, odnosno priključenje zemlje najvećoj vojnoj alijansi na planeti, označio definitivno pospremanje svih ideologija podjele BiH na smetljište historije
